Prema Gallupovom istraživanju 2021., najviše optimističnih ljudi živi u Indoneziji, a najviše pesimističnih u Turskoj. Najsretniji su oni koji žive u Kolumbiji, a najnesretniji su stanovnici Afganistana, prenosi rezultate istraživanja Deutsche Welle, uz ocjenu da najsretniji ne žive, kako bi seočekivalo, u najbogatijim, pa čak ni u najrazvijenijim zemljama…
Gallup International Association, međunarodna udruga instituta za ispitivanje javnog mnijenja od 1979. mjeri nadu, sreću i ekonomska očekivanja stanovnika diljem svijeta. Za godinu koja je tek počela, 2022. prema Gallupu, ljudi s velikim nadama gledaju na budućnost, pa čak 38 posto ispitanih vjeruje da će nam ova godina biti bolja od 2021., dok ih 28 posto pesimistično prognozira lošiju godinu, a 2 posto računa kako se neće baš ništa bitnije promijeniti u odnosu na lani.
U grupi najsretnijih zemalja, prema ovom istraživanju, uz Kolumbiju, su još Kazahstan, Albanija, Malezija i Azerbajdžan, a najnesretniji ljudi žive, osim u Afganistanu, i u Gani, Hong Kongu, Iraku i Rusiji.
Prema ocjeni čelne osobe Gallup International Associationa, Kanča Stojčeva iz Bugarske, globalno javno mnijenje je ozbiljno zabrinuto ekonomskim perspektivama i prema njihovim očekivanjima čeka nas još dublja kriza.
-U tom pogledu je Europa među vodećima, osobito istočna Europa, gdje oko dvije trećine upitanih spušta svoja očekivanja. Neviđena državna potpora i na osobnoj razini i pomoć tvrtkama je imala pozitivnu ulogu i na neki način ograničila širenje masovnog pesimizma. Ali čini se da će tek doći lošiji dani. Prošla godina je bila obilježena nadom kako će cjepivo protiv kovida okončati pandemiju, ali godina je završila s više pitanja nego što je odgovora. Povećanje inflacije se moglo očekivati nakon rekordnog tiskanja novca, ali to neće potrajati tek nekoliko mjeseci, nego će trajati godinama. Poremećajem globalnog lanca isporuke i eksplozijom cijena energenata će rasti masovno nezadovoljstvo i političke napetosti i to ne samo – čak i ne pretežito u manje razvijenim zemljama- izjavio je Stojčev, koji ističe i kako se Gallupova globalna istraživanja provode već više od 40 gpodina, te da se tradicionalno pokazuje kako najsretnije zemlje nisu i najbogatije, pa čak niti najrazvijenije zemlje na svijetu. Lani je tu titulu ponijela Kolumbija gdje se čak 79 posto sudionika ispitivanja osjeća sretnim ljudima, iako sasvim sigurno nisu i među najbogatijima i najrezvijenijima.
-U pravilu su tu među vodećima zemlje s mlađim stanovništvom. Bogatija društva su obično starija i manje sretna. Ali priznati da je netko sretan ili nesretan sadrži mnoge prilično specifične kulturološke, psihološke i nacionalne predrasude ili stigme. Sreća se najčešće percipira negacijom: odsustvom bolesti, siromaštva ili ugnjetavanja. To je prilično subjektivni stav koji se ne može mjeriti i proučavati mikroskopom, ali ima važnu ulogu u našim životima- objašnjava Stojčev čija je zemlja porijekla, Bugarska, drugoplasirana po pesimizmu, u čemu je čak gora od Afganistana.
Prema tumačenju Stojčeva, i kod mjerenja optimizma i pesimizma bilježi se stav javnosti, a ne osobni, pojedinačni stav. Pesimizam je stanje duha u pravilu tamo gdje ljudi ne vjeruju, napose političkim elitama, kao što je slučaj s Bugarskom, i to nije posljedica neispunjenih snova građana, nego više osuda načina funkcioniranja bugarskog društva, što svakako nije produktivan stav.
-Naše mjerenje sreće je procjena samog sebe. A tu možemo vidjeti da su Bugari prije sretni ili barem isto toliko sretni kao i Nijemci. Razlika je jedino da na koncu ove godine nešto veći postotak Nijemaca sebe smatra nesretnima, a nešto veći postotak Bugara sebe proglašava sretnima- kaže Stojčev.
Komentirajući utjecaj pandemije na nadu i sreću, Stojčev napominje da su ljudi diljem svijeta sve više umorni, i sve se manje bave planiranjem svoje budućnosti.
-Prije smo se svi bavili planiranjem budućnosti: gdje ću provesti sljedeći odmor? Koji novi automobil ću kupiti? Tada smo barem kod toga znali odgovore. Sad smo se tu vratili u ‘normalnost’, a prava normalnost jest da ne znamo našu budućnost, makar tu novu realnost promatramo kao nenormalnu. Gubimo naše iluzije i istovremeno ih pokušavamo nadomjestiti ‘novim religijama’ kao što je klimatska promjena ili kult našeg tijela- rekao je Kančo Stojčev za Deutsche Welle.
Istraživači, kad mjere nadu, sreću, optimizam, uvijek mjere subjektivne i varijabilne osobine jer je takva i ljudska svijest, a mjereći subjektivne osobine, kaže, dobivamo nešto veoma snažno i veoma objektivno, jer javno mnijenje, javna percepcija je snažna kolektivna sankcija u demokratskom društvu i manifestira se kao pritisak javnosti.
