Kako bi izgledala Francuska da je vodi Marine Le Pen? Odgovor na to pitanje grozničavo će se tražiti, analizirati i razglabati naredna dva tjedna, dok Europa bude čekala rasplet francuskih predsjedničkih izbora. Prvi krug ove nedjelje završio je očekivano: Francuzi su izabrali reprizu 2017. i u finalni izborni duel 24. travnja poslali Emmanuela Macrona i Marine Le Pen.
Prema još uvijek neslužbenim podacima, aktualni predsjednik osvojio je 27,6 posto glasova, dok je kandidatkinja krajnje desnice dobila 23,4 posto. Oboje su prošli bolje nego u prvom krugu prije pet godina. Rezultati ostalih kandidata potvrdili su tektonske pomake, prije svega potonuće tradicionalnih stranaka lijevog i desnog centra koje su nekad dominirale političkom scenom.
Odlučujući birači ljevice
Eric Zemmour, kontroverzni desničar radikalnih stavova i zapaljive retorike, osvojio je sedam posto glasova, manje nego što su mu ankete predviđale, što je dijelom posljedica taktičkog glasanja na desnici, gdje su se birači opredjelili za Le Pen, kandidatkinju s boljim izgledima za ulazak u drugi krug, a eventualno i pobjedu.
Na suprotnom kraju političkog spektra, Jean-Luc Melenchon, za kojeg su ankete uoči prvog kruga pokazivale uzlazni trend, osvojio je 22 posto glasova i treću poziciju. Malo je nedostajalo da se probije u drugi krug, na uštrb krajnje desnice. Njegovi birači bi za dva tjedna mogli biti odlučujući faktor za pobjedu ili poraz aktualnog predsjednika.
Globalna uloga Francuske
Kako bi, dakle, izgledala Francuska da je vodi Marine Le Pen? To pitanje nije nebitno: Francuska je velika vojna sila, njezina ulaganja u obranu čine i do četvrtine ukupnih EU ulaganja, a nakon Brexita jedina je članica Europske unije s nuklearnim naoružanjem i jedina stalna članica Vijeća sigurnosti, s pravom veta. Francuska je, ukratko, na globalnoj sceni u kategoriji teškaša.
Le Pen i Macron imaju bitno drugačije vizije Europske unije i NATO-a, dvaju saveza koji imaju presudnu ulogu u jednoj od najgorih sigurnosno-političkih kriza na tlu Europe u novijoj povijesti. Kandidatkinja krajnje desnice bi, prema ranijim najavama, bila sklona povući Francusku iz zapovjednih struktura NATO-a, kao što je bio slučaj od sredine 1960-ih sve do mandata Nicolasa Sarkozya. Iako to ne znači istupanje iz saveza, to bi nužno oslabilo NATO.
Veze Le Pen i Kremlja
U kampanji za prvi krug izbora Le Pen je uspjela fokus prebaciti na domaće teme, prije svega na rast troškova i pad kupovne moći, koje zaokupljaju francuske birače više od rata u Ukrajini. Time je dijelom izbjegla neugodno propitivanje svojih odnosa s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Le Pen je osudila njegovu invaziju na Ukrajinu i nastojala se distancirati od njega i njegove politike.
No, svojedobno je financirala kampanju svoje stranke zajmom ruske banke, a s Putinom je razvijala srdačne odnose: mjesec dana prije predsjedničkih izbora 2017., otputovala je u Moskvu kako bi se susrela s ruskim predsjednikom, u vrijeme kada se na Zapadu, nakon američkih izbora, propitivao utjecaj Rusije na izborne utrke.
Budimpešta umjesto Berlina
U pogledu Europske unije, Le Pen više ne zagovara napuštanje eura niti referendum po uzoru na Brexit. Međutim, njezina eventualna pobjeda imala bi dalekosežan utjecaj na budućnost EU-a, slabeći vezu Pariz-Berlin koja se smatra okosnicom europske integracije, a istovremeno gradeći čvršća savezništva s političarima poput mađarskog premijera Viktora Orbana. Le Pen se zalaže za primat nacionalnih zakona nad europskim propisima, što bi imalo goleme reperkusije na europski projekt.
EU i NATO, s druge strane, znaju dobro na čemu su s Emmanuelom Macronom. Iako je NATO prije nekoliko godina proglasio klinički mrtvim, nakon Putinove invazije na Ukrajinu, Macron ne spori važnost vojno-političkog saveza i ulogu Francuske unutar njega. Ipak, smatra da EU mora postati manje ovisna o Sjedinjenim Američkim Državama u pogledu svojih sigurnosnih i vojnih kapaciteta. Zalaže se za tzv. stratešku autonomiju EU-a, što je koncept širi od tradicionalne obrane.
Odgovor na pitanje kako bi Francuska izgledala pod vodstvom Marine Le Pen stoga se može sažeti u jednu rečenicu: bitno drugačije nego ako u Elizejskoj palači ostane Emmanuel Macron. A razlog zašto je to pitanje uopće aktualno, leži u jednostavnoj činjenici: ankete za drugi krug izbora sugeriraju da će Macron do pobjede znatno teže nego prije pet godina.
Front protiv krajnje desnice
Kada je 2002. Jean-Marie Le Pen, otac današnje Macronove protukandidatkinje, ušao u drugi krug izbora protiv Jacquesa Chiraca, nije bilo nikakve sumnje da će tadašnji francuski predsjednik osvojiti drugi mandat. I to uvjerljivo: dobio je preko 80 posto glasova. Nešto slično, u manjem opsegu, ponovilo se i 2017., kada su u drugom krugu bili Macron i Le Pen.
U oba slučaja na djelu je bio politički dogovor koji se u Francuskoj naziva „republikanski front“: ujedinjavanje birača s vrlo širokog političkog spektra da se blokira dolazak na vlast krajnje desnice. Taj se fenomen u francuskoj politici potvrdio puno puta, na nacionalnoj i lokalnoj razini. Ali bilo je i (rijetkih) slučajeva kada se to nije dogodilo. Sada se, uoči drugog kruga predsjedničkih izbora, propituje može li Macron doista računati na taj tradicionalni, ujedinjeni front francuskih birača.
Kreće nova utakmica
Kandidati mainstream stranaka koji su u nedjelju ostali ispod crte već su pozvali svoje glasače da se za dva tjedna opredijele za Macrona. Ljevičar Melenchon, koji je ostvario treći najbolji rezultat, nije otvoreno podržao aktualnog predsjednika, ali je pozvao svoje pristaše da blokiraju Le Pen. „Znamo za koga nećemo nikada glasati. Ne smijemo dati ni jedan jedini glas gospođi Le Pen“, ustvrdio je u izbornoj noći.
Melenchon je, dakle, svojim simpatizerima poručio da se 24. travnja trebaju ili opredijeliti za Macrona ili ostati kod kuće – a upravo je ta druga opcija potencijalni problem za aktualnog predsjednika. Zadnje ankete sugeriraju da više od 40 posto Melenchonovih birača namjerava preskočiti drugi krug glasanja, a preostali su podijeljeni između Macrona i Le Pen, s nešto većom sklonošću aktualnom predsjedniku.
No, to su tek prva istraživanja raspoloženja, dok su dojmovi iz izborne noći još uvijek svježi – pa tako i nezadovoljstvo što preferirani kandidat nije prošao. Stoga za preciznije procjene treba pričekati, jer nakon zatvaranja birališta ove nedjelje kreće sasvim nova utakmica. Ukratko, da se poslužimo famoznom rečenicom iz hrvatskih pandemijskih vremena – iduća dva tjedna su ključna.
