Kakva nesretna zemlja! Hrvatska je u proteklih nešto više od 30 godina svoje neovisnosti kao država u političkom smislu potpuno retardirala. Ovo je jedna mala, trula, nezdrava zemlja nekompetentnih političara insuficijentnog kućnog odgoja i opće kulture. Daleko je Finska i u doslovnom i u metaforičkom smislu, gdje narod poštuje svoje političare i vjeruje im, ne zbog sluganske poniznosti prema vlasti nego zbog njihove predanosti općem dobru, javnom interesu, služenju narodu, ne kao frazi nego kao svome autentičnom poslu. U Hrvatskoj se pristojni ljudi srame svoje vlasti. Kamoli da je poštuju. A i zašto bi, kad ni oni sami jedni prema drugima nemaju ni minimuma poštovanja. Jedan je udbaški gojenac, drugi patološki lažljivac, primitivac, divljak i manipulator. HDZ je banda, a Hrvatska bogme, sve sličnija brodu luđaka…
Prekid svih “sveza” između Banskih dvora i Pantovčaka
A na tom brodu, koji dezorijentirano pluta pučinom tuđmanovske revizionističke “pomirbene” ostavštine, poput hrvača u blatu tuku se šef vlade i šef države, pljujući jedan po drugome bez ostatka. Ovog puta zbog odvjetničke inicijative za pomilovanjem dvaju bivših agenata jugoslavenske UDBA-e, Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, osuđenih u Njemčakoj na doživotni zatvor zbog pomaganja u organiziranju ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića 80-ih godina prošlog stoljeća. Najpotentniji i kreativno najsposobniji dio Hrvatske o tom povijesnom događaju znade tek nekoliko površnih podataka i sav njihov interes za ostarjele agente na tome i završava. A država se doslovce trese u vrućici koju je izazvalo pismo potpore skupine hrvatskih generala pomilovanju dvojice osuđenika zbog njihovog doprinosa stvaranju i obrani Hrvatske, a ponajprije iz čina milosrđa i u ime oprosta, kako je to deklarirao general Ante Gotovina. Zar nemaju pravo na mišljenje, izvan gomile, makar i generalske?!
I zbog toga državni vrh, nakon razmjene uzajamne baražne vatre, prekida sve veze, ubuduće nema više nikakve komunikacije između Pantovčaka i Banskih Dvora, nema više Plenkovićevih ministara u pratnji predsjednika Republike, nema suradnje, nema dogovora ni o čemu, jedino je moguća najnužnija pisana korespodencija. Tako je na rafalnu paljbu predsjednika Milanovića rezolutno odgovorio u finišu uzvratne vatre premijer Plenković. Njemu je dosta, i sad je – gotovo!
Ima li smisla više uopće bilježiti to verbalno šamaranje na samom državnom vrhu, koje se doslovce gadi svakom razumnom, dobro odgojenom čovjeku, koje izaziva samo mučninu i odium prema politici en gros, jer ako su Milanović i Plenković njezini reprezentanti, dovraga, zbilja nam nema pomoći.
Jude i hrvatstvo mjereno u “đakićima”
Zar pitanje pomilovanje dvaju bivših obavještajaca, bivše jugoslavenske države, može dovesti do krize u jednoj stabilnoj, demokratskoj, pravnoj državi? Naravno, ne! Ali ovo je plemenska zajednica u kojoj se hini država, u kojoj se još vode ratovi završeni prije 77 godina, u kojoj su glavni prijepori oko uloge fašističke NDH i utaškog pokreta u povijesti hrvatskog naroda koja se revizionizmom i silovanjem zdrave pameti pokušava prevesti u svoju suprotnost. Otud i nedavna izjava izaslanika potpredsjendika Vlade na proslavi navodno obljetnice osnutka HOS-a, a zapravo NDH, da “bez 10. travnja 1941. ne bi bilo ni današnje Hrvatske”.
Komunisti, antifašisti, ljevičari svi redom, iako su u Drugom svjetskom ratu bili pobjednici protiv nacizma i fašizma, u današnjoj su Hrvatskoj proskribirani kao nedomoljubi, manjkavi, anacionalni Hrvati, naspram kojih stoje kao pravi hrvatski vitezovi ustašofili, često emigrantskog pedigrea, i u pravilu zadrti nacionalisti kojima je govor mržnje prema nacionalnim manjinama i svima koji ne spadaju u njihovo krdo, mjera pravog hrvatstva, mjerena u “đakićima”…
Sve ovo samo je potka na kojoj je metastazirao i najnoviji sukob predsjednika i premijera. Jer, i sama pomisao da bi šef države mogao pomilovati agente jugoslavenske UDBA-e, za taj je prohadezeovski, desničarski svijet koji smatra da ima placet na Domovinski rat, generale i branitelje, dovoljna da se čak Gotovinu koji je do jučer bio ikona među braniteljskom populacijom, proglasi judama, a predsjednika Republike optuži za udbaštvo i nacionalnu izdaju.
Ako je inicijator pisma bio odvjetnik Anto Nobilo, kao zastupnik obitelji Josipa Perkovića, koji je potaknuo generale, sa ili bez pomoći Milanovića, njegov je potez opravdan samo s aspekta obitelji i profesionalnog angažmana. Nikome drugom time nije učinio dobro. Ni Perkovići i Mustaču, ni Milanoviću, ni Gotovini i ostalim generalima potpisnicima pisma, nažalost, ni atmosferi u duboko podijeljenom društvu.
Milanović je, što je već notorno, i u predsjedničkoj kampanji, ali i kasnije tijekom više od dvije godine svoga mandata, govorio da tu ovlast neće koristiti, da je to relikt prošlosti, a tako se i ponašao, ignorirajući čak 275 prijedloga za pomilovanje koje je dosad zaprimio. Ako nije reagirao dosad, ako tu predsjednišku ovlast nije koristio smatrajući je nepotrebnom u demokratskoj, pravnoj državi, nije oportuno da to čini baš u slučaju Perkovića i Mustača. Iako, jest točno da je izravni egzekutor Stjepana Đurekovića na slobodi, jer ga je sudioništvo u Domovinskom ratu amnestiralo od kaznene odgvoornosti pred hrvatskim sudovima, što se sada odriče dvojici ostarjelih agenata koji su osam godina odležali u zatvoru. No, o tome neka misli Milanović koji još nije donio odluku, mada je premijer i njegova HDZ-ergela apriorno ustvrdila da je zahtjev za pomilovanjem “orkestrirana akcija” odvjetnika Nobila i predjednika Milanovića koja je izazvala podjele među generalima, braniteljima i ” uopće hrvatskom biću” (?)
Udbaški nasljednik i karijes Pantovčaka
-Očito je to orkestar gdje se prave nevješti, iznenađeni, čude se, razgovarat će, a sami govore o tome kako su dogovarali cijelu ovu akciju. Hrvatska je vidjela puno orkestriranih akcija, ovo je jedna od tih-izjavio je Plenković na poticaj zastupnika Zekanovića, baš kao da je i sam orkestriran.
Ali, da zbog jedne takve inicijative, koja je potencijalno mogla i ostati samo odvjetnički pokušaj da izvuče svoga klijenta, padaju tako teške riječi između ljudi koji upravljaju jednom europskom državom, to je doista tragično i gotovo beznadno.
-Nije moj ćaća, a ni vaš bio major KOS-a- ispalio je Milanović zadnji metak iz šaržera, s istim punjenjem kao svojedobno onaj o majci vojnoj lekarki. To je degutantno, prizemno, ispod razine iole odgovornijeg i ozbiljnijeg političara, kamoli predsjednika države.
HDZ je- veli Milanović- zalijepljen za UDBA-u kao žvakaća guma na pločnik usred ljeta na zagrebačkom kolodvoru, a taj se smrad širi 30 godina. A Plenković, taj udbaški nasljednik, moram to reći. Jel’ to uvreda, to je gola činjenica. Takvi su ljudi u vrhu hrvatske vlasti i nemaju nimalo morala. To su prljavi, ružni, zli ljudi- nizao je uvrede Milanović ne mareći za njihovu težinu i neprikladnost takve retorike za poziciju šefa države koju “vodi HDZ-ova banda.”
I dobio je brzo odgovor. Plenković ga je nazvao karijesom s Pantovčaka koji pokazuje ogromnu nervozu, primitivizam, u retoričkom smislu divljaštvo. Ali, to nije novost…
Jadna Hrvatska!
I zato,“naše vrijeme više nećemo gubiti s Milanovićem. On očito ima puno razloga za nervozu, problema, izveden je na čistac, neka se očituje. Mi ćemo raditi sve što treba za hrvatske građane i gospodarstvo, a on svoje probleme i način komunikacije neka rješava s nekim tko mu u tom pogledu može pomoći. Siguran sam da mu je bitan i nužan nečiji savjet i nečija pomoć jer ovo je jedno zagađivanje javnog prostora na način koji je neciviliziran, nekulturan i nedostojan javne političke komunikacije”, zaključio je Plenković najavljujući de facto prekid svih veza s Pantovčakom. Osim pisanih…
Jadna Hrvatska, jadan ovaj narod. Predsjednik luduje obuzet smišljanjem”uvredljivih retoričkih akrobacija” poput političkog klauna koji vjeruje da zabavlja narod, a drugi docira s visina svojim oponentima ( SDP-ovog Grbina je pitao je li normalan, zar ga nije sram, nazvao ga muljatorom koji je koristio naknadu za odvojeni život i ima šutjeti još bar godinu dana dok se to ne zaboravi, a ne nisko i bezobrazno njega prozivati kad će napokon rekonstrukcija Vlade ), dok istodobno on sam vodi ekipu punu krimogenih tipova pod optužnicama. I sebi daje za pravo da na pitanja o rekonstrukciji kompromitiranog društva koje je okupio odgovara s beskrajnom arogancijom: Bit će kad ja odlučim!
Pomislili biste da su izbori jedino rješenje. Ali, kakav mi izbor imamo kad ovaj narod 30 godina, uz svu korupciju, lopovluk i kriminal, bira uvijek iste, one koji su zatrovali ovu zemlju najgorim mogućim otrovom- mržnjom i isključivošću.
Davorka Blažević, TRIS portal