Gost Intervjua tjedna TNT-a na N1 bio je predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić. Puno prašine podigla je Dobronićeva odluka da s mjesta predsjednika odjela smijeni dva ugledna suca – Marina Mrčelu i Damira Kosa. Dobronić ustraje da nije preoštro reagirao.
“Odluku sam u stvari donio nakon što smo imali sjednicu Kaznenog odjela koju sam sazvao, na kojoj smo razgovarali o pitanju zastare kaznenih postupaka u onoj fazi kad se oni nalaze pred Vrhovnim sudom i onda sam na temelju i te sjednice i istupa shvatio da ova dvojca jednostavno, na neki način, cijelo vrijeme ne samo ne priznaju moj autoritet kao predsjednika Suda, nego se jednostavno protive gotovo bilo čemu. Okrugli stol je bila kap koja je prelila čašu. Na njega su bili pozvani svi suci Vrhovnog suda, neki su se odazvali, pozvana je i udruga sudaca, dana je široka mogućnost svima da kažu što misle. Četvero, petero sudaca koj isu došli su govorili, neki su isto rekli da se ne slažu sa mnom, ali za razliku od ove dvojice koji su dio vodstva, dio tima koji predsjednik ima oko sebe, ovi drugi se nisu bavili takvim izvrtanjem smisla toga što ja predlažem. Jedino su Kos i Mrčela tvrdili da je ovo što ja predlažem zabrana sucima da objavljuju članke, da je to jednoumlje, antiintelektualizam”, rekao je Dobronić te dodao:
“To je jedan potpuno nekorektan pristup. Svi mogu diskutirati, iznositi mišljenja suprotna mom, i jesu i tu nema problema, ja sam to mirno prihvatio. ali se radi o tome da se ne može raspravljati tako da ubijete raspravu, a to je ovdje bio slučaj. Oni su u suštini rekli, ismijavali na jedan način moj prijedlog i temu. To je bilo ispod razine koja se očekuje od bilo kojeg suca, kamoli onog Vrhovnog suda.”
Negira da je kaznio slobodu mišljenja. “O tome nema govora. Oni na jedan način ugrožavaju ugled i samog Vrhovnog suda. To je bila javna sjednica na koju je bio pozvan širok krug osoba, ni na internim sastancima se to čak ne može, da se doslovno izvrće smisao onoga što vi kažete. Koliko je apsurdno, kad ja predlažem da se barem nešto usvoji u nekom obliku od tih propisa i rješenja koja postoje u zemljama članicama EU-a, kako se regulira pisanje članka i predavanja sudaca i vidi se da je tamo to regulirano, i netko odgovori da je to jednoumlje. Postavljam pitanja vlada li u zemljama tipa Francuske, Belgije, Njemačke, Italije jednoumlje? To je jednostavno potpuno bilo neprimjereno.”
Predsjednik Vrhovnog suda kaže da je ovo bilo prvi put da su se u raspravama spomenuta dvojica sudaca postavljala “ovako drsko”. No kaže da je i prije primijetio da Kos i Mrčela cijelo vrijeme imaju “stav i pristup, otprilike, da koje god pitanje ja pokrenem ili dovedem u sumnju, u tom trenutku slijedi njihova reakcija ne-ne”.
“Prvo sam pokrenuo pitanje onoga što se zove, rekli bismo, kaznena politika. To je u biti sustav, način na koji se izriču kazne u kaznenim postupcima. Onda sam se pozvao i predočio sucu Kosu u drugim sucima odluku koju je donio sud EU-a, Smiljanić protiv Hrvatske, ona je aktualna i danas. Prije nekoliko dana je bilo 10 god od smrti gospodina Smiljanića. Radi se o nome što se kod nas događa stalno, gotovo svaki vikend nekoliko osoba pogine u prometnim nesrećama koji su izazvali pijani vozači. U ovom slučaju radilo se da optuženik vozi SUV u Hrovaćanskoj,potpuno pijan, u noćnim satima, ljeti, nepropisno je skrenuo lijevo, presjekao put motociklistu i prouzročio nesreću sa smrtnom posljedicom. Za to djelo je propisana kazna od tri do 12 ili 15 godina i u samom tom postupku sudac je izrekao kaznu od dvije godine. Nakon toga se dugo čekalo da osuđenik ode na izdržavanje kazne i on je svega izdržao godinu i nekoliko mjeseci. I onda je sud u Strasbourgu rekao jasno da se ovakvim kaznama koje iziču hrvatski sudovi ne štiti život kao zaštićeno dobro po Europskoj konvenciji o ljudskim pravima i time je jasno i glasno rekao da takva sudska praksa nije u redu. To je šamar našoj sudskoj praksi. Na kraju krajeva, da ta praksa nije u redu jasno je svakom čovjeku koji ima zdrav razum, ne treba ni bit pravnik. Ako imate smrtnu posljedicu i onda se suci prilično često upuštaju u izricanje kazne ispod zakonskog minimuma, onda se postavlja pitanje pa dobro gdje je tim sucima zdrav razum i osjećaj za pravdu. Ja sam predlagao promjene i čim vi samo malo nešto kažete, tog trena dobijete prvu rekaciju ‘ne-ne, to se samo pogrešno tako čini’. I to je taj jedan pogled, skoro bih rekao, na svijet u kojemu se barem taj dio sudaca ponaša i tvrdi kao da smo dosegnuli neki moment savršenstva u toj sudskoj praksi, što je na neki način skoro bih rekao nevjerojatno. Doduše, Kos je na kraju proveo ono što sam ja naložio, obavio je u tom dijelu prilično dobar posao, napravio statistički pregled kako se izriču kazne i doista se vidjelo da to nije primjer samo jednog ili nekoliko slučajeva. Nije pravnik, pogotovo sudac, onaj koji ne vjeruje u moć pravilno odmjerene kazne. Moralo se vidjeti da način kažnjavanja ne djeluje na ovakve osobe i da nešto treba promijeniti. Tu bi se očekivala inicijativa suca koji su predsjednici odjela, a oni nisu ništa smatrali da treba promijeniti, a Mrčela je dodatno trebao inicirati jer on bio predsjednik Odjela za praćenje europske sudske prakse. Oni u svojoj suštini jednostavno gotovo da ne žele vidjeti stvarno stanje”, rekaoje Dobronić.
“Zastaru u kaznenom predmetu Vrhovni sud si u suštini nikada ne bi smio dopustiti”
Velik problem su i kazneni slučajevi kojima prijeti zastara. Dobronić je i tu inicirao promjenu.
“Stekao sam jedan dojam kao da se smatra da je to već gotovo normalna stvar. Kad predmet u kaznenom postupku dođe do zastare, onda je to po posljedicama uskrata pravosudne zaštite za žrtvu tog kaznenog djela, to je najgori mogući rezultat i to je nešto što si Vrhovni sud u suštini nikada ne bi smio dopustiti. Možda se ne može u potpunosti izbjeći, jednom, dvaput u sto godina. Ali kad se dogodi dvaput u istom danu i u predmetima koj nisu društveno beznačajeni, onda je znači bilo vrijeme da se nešto poduzme. Kad se vidi da jednom sucu u predmetu ove godine ističe zastara, onda predsjednik odjela i taj sudac moraju pojačano pratiti i nastojati radit tako da ako i treba samo na tom predmetu da se riješi prije isteka zastare”, kaže Dobronić.
Dodaje da nije direktno brojao koliko je takvih slučajeva, ali da broj nije velik. Ako se sada pazi sve se to može riješiti tako da nijedan ne dođe u zastaru. Ali ako vi ne pazite, predmet nepotrebno dođe u zastaru, a za to ne postoji nijedan razlog jer suci Vrhovnog suda nemaju normu.”
“To se na VS-u više ne smije događati i mislim da je većina sudaca to prihvatila, ali kada se gleda suština, ova dvojica, oni uopće nisu imali onu potrebnu icincijativu da se promijeniono što je dosita nužno. Ja sam tada sucima ukazao da je potrebno da isto tako razmotre na koji način promijeniti praksu po kojoj svi malo veći predmeti odmah imaju 50.000 stranica i rekao sam da tu sigurno nešto nije u redu. To se davno prije trebalo riješiti. Kaznena politika, prevelik opseg tih predmeta i kad gledate odnos prema zastarama, to su tri krupne stvari koje dovode do toga da javnost nije zadovoljna s kaznenim postupcima. Oni zbog tog prevelikog ospega jednim dijelom trjau znatno predugo, nakon toga često kazne koje se izriču nisu adekvatne pa zbog dugog trajanja idu u zastaru… To su najbitnije stvari, očekivalo bi se od te dvojice sudaca da kažu najviše, a oni su se na neki način protivli svemu”, rekao je Dobronić.
Dodao je da toliki otpor od sudaca za promjenu nekih praksi nije očekivao.
“Da neki suci manje lete po predavanjima i pišu članke, neki predmeti bi već bili riješeni”
Kada su u pitanju građanski predmeti koji godinama čekaju pravorijek, poput onoga u slučaju problema vode u Vrbanima koji već šest godina čeka presudu, hoće li isto tako inicirati promjene?
“Otprilike znam o spomenutom slučaju. Odluka u Vijeću je donesena početkom mjeseca, sad se izrađuje obrazloženje presude, vjerojatno će biti gotovo krajem mjeseca, mora proći kroz evidenciju, ne znam hoće li biti dostavljena jer se u pravilu za ljetnih mjeseci ne dostavlja, ali možda bude. Ukratko, rečeno mi je da je slučaj odlučen, piše se obrazloženje.
U građanskoj sferi ne postoji taj pojam zastare kao u kaznenom postupku, ali postoji dugotrajnost postupka, koristi se pojam razumnog roka. Načelno predmeti u građanskoj sferi ne mogu uopće pasti u tom smislu u tu zastaru kakva postoji i u kaznenom postupku. Razlika je u tome da kazneni potupak završi bez ikakve odluke pravosudnog sustava, a u građanskom ćete dobiti uvijek neku presudu, samo vrlo kasno”, rekao je Dobronić.
Iz raznih razloga, izmjena ZPP-a, prijedlozi za revicijama, itd., naglo se stvorila situacija da Vrhovni sud ima 12.000 neriješenih predmeta, od koji se 80-90 posto odnosi na građansku granu.
“Vrhovni sud u normalnom stanju ne smije ukupno imati više od 1000 predmeta u radu, a sad ih ima više od 12.000. Kad sam došao, uspjeli smo provesti tako da smo uspjeli privući 10 sudaca koji su došli kao pojačanje i to su suci koji su dosta stručno zainteresirani, sad čujem da oni vrlo dobro rade i već sada je osjetno smanjen broj predmeta i to je jedina metoda kojom se ti premeti mogu smanjiti. Drugog rješenja nema”, rekao je Dobronić te dodao:
“A sad vidite… Mnogi kažu da je sve u redu, nije problem, neka suci idu na predavanja, pišu članke, rade na arbitražama, ali ja kažem i u tom predmetu za vodu na Vrbanima, da je vjerojatno da bi taj predmet možda bio, recimo to tako, koji tjedan ranije riješen da suci ipak malo manje, 5 ili 10 posto, lete po predavanjima, pišu članke, itd. Govoriti da to nema odraza na rad samih sudaca je prilično neosnovana”.
Iako u nekim stvarima nema potporu unutar samog Vrhovnog suda, kaže da ne odustaje od promjena.
“Ne, nisam odustao. Što se tiče potpore, ja sad nemam potporu dijela sudaca. Može biti da će oni na kraju skovati neku urotu s ciljem da me pokušaju onemogućiti. Ako će stvari tako ići dalje, razmislit ću što napraviti u takvoj situaciji, no još uvijek smatram da svatko ima zdrav razum, osjećaj odgovornosti i da uopće nije bilo nikakvih razloga da se ova dvojica sudaca onako odnose prema inicijativi, osim ako netko misli da su njegovi prikriveni osobni interesi iznad interesa cjelokupnog sudstva i interesa čitavog društva. Sudac izvan tog sudačkog poziva ne može i ne treba se baviti ničim drugim. Ako se i bavi, odna to treba biti iznimno i on živi isključivo i gotovo isključivo od sudačke plaće i ponekad neki honorar. Neke zemlje niti to ne dopuštaju”, rekao je Dobronić.
