Znamo već za dramatična upozorenja znanstvenika kako će za par godina u oceanima i morima biti više plastike nego ribe i drugih živih organizama. Znaju to oni koji borave na moru i bez znanstvenika. Znaju to i naši ribari koji love i plastičnu ambalažu i šlape u mrežama jednako često kao i ribu. Zna se i kao je mikroplastike još i više u moru, ali i posvuda drugdje, u zraku, tlu, nama, pa čak i u snijegu koji pada na Antartici. Sve je to jasno, ali je nejasno – što dalje.
Kinezi imaju ljudstva, vremena i novaca pa su konstruirali ribu robota, a cilj im je da robotske ribe koje “jedu” mikroplastiku jednog dana pomognu u čišćenju svjetskih zagađenih plastičnih oceana. Tako barem tvrdi tim kineskih znanstvenika sa Sveučilišta Sečuan na jugozapadu Kine koji je razvio 1,3 cm dugačke robote koji već uspješno uklanjaju mikroplastiku u plitkim vodama. Nije neka veličina, ali dobro.
Cilj kineskih znanstvenika je omogućiti prikupljanje mikroplastike u dubljim vodama i pružanje informacija za analizu onečišćenja mora u stvarnom vremenu, rekao je Wang Yuyan, član tima koji je razvio robota.
Mekani crni robot
Crna robotska riba mekana je čak i mekana na dodir, nije to samo neka robustna metalna kutija koja proždire plastiku. Kako kažu, znanstvenici je mogu kontrolirati pomoću svjetla kako bi izbjegli da se zabije u druge ribe ili brodove.
Ako je slučajno pojedu druge ribe, nema problema, kažu. Druge veće proždrljive velike ribe koje jedu manje ribe mogu je kasnije probaviti bez štete jer je napravljena od poliuretana, koji je biokompatibilan, rekao je Kinez Wang.
Riba je sposobna apsorbirati štetne tvari čak i kada je oštećena, a može plivati brzinom od 2,76 duljina svog tijela u sekundi, što je brže od većine robota, tvrde.
-Uglavnom radimo na prikupljanju mikroplastike, ali robot se može koristiti na više načina. Razvili smo tako laganog minijaturiziranog robota. Može se koristiti na mnoge načine, na primjer u biomedicinskim ili opasnim operacijama, tako malog robota koji se može lokalizirati na dio vašeg tijela kako bi vam pomogao eliminirati neku bolest – rekao je Wang.
Inače, američki znanstvenici s uglednog instituta MIT-a (Massachusetts Institute of Technology) su još 2018. napravili i uspješno testirali robotsku ribu Soft Robotic Fish, odnosno SoFi koja bi mogla otkriti brojne tajne podmorskog svijeta.
Isprintani šanpjer
Ovaj je robot poseban po tome što svojim izgledom i kretnjama imitira prave ribe koje SoFi uopće nije začudila ili uplašila te nisu primijetile neku razliku između ovog robota i pravih riba.
Kako nema motora i ne stvara buku, SoFi se savršeno uklapa u prirodni podmorski ambijent i ne plaši ribe i druge morske organizme. Zahvaljujući činjenici što je većina dijelova isprintana na 3D printeru, proizvodnja ove robotske ribe nije skupa i relativno je jednostavna, a unutar njezina tijela osim hidrauličke pumpe nalazi se i malo računalo bazirano na Linuxu, kamera te baterija poput onih u pametnim telefonima zahvaljujući kojoj može “plivati” oko 40 minuta, nakon čega je potrebno punjenje baterije.
Kako stvari stoje, te činjenicu kako ribari diljem svijeta sad opravdano kukaju kako je ribe sve manje, možda bi se Kinezi mogli pozabaviti i proizvodnjom riba robota koji bi bili načinjeni od jestivih komponenti. Dijelovi tih riba budućnosti bi se mogli jeftino printati uz pomoć 3D printera, pa onda sastavljati i poslati u more. Jestivi dijelovi bi se mogli proizvoditi s pripadajućim aromama, pa bi tako za hrvatsko tržište mogli proizvoditi plivajuće robote u raznim veličinama s izgledom i aromama i okusima npr. škarpine, šanpjera, orade, brancina, trlje…, a posebna serija namijenjena imućnijima bi bili roboti – jastozi, i lignje roboti kojih na Jadranu nema dovoljno da bi se zadovoljili apetiti turista.
Na taj način bi opstala i ribarska tradicija i ribarska industrija, jer bi sada ribari umjesto prave ribe koje je ionako malo, sada lovili jestive robot-ribe i mehaničke škampe, te jestive tehnološki sofisticiranije umjetne hobotnice koje imaju ugrađenih osam motora u svakom kraku plus centralni motor za glavu.
Hobotnica robot neka se zove: Hobot
S obzirom da riba nestaje i iz Jadranskog mora, pomalo odnosno ubrzano se gubi smisao postojanja dalmatinskih pisama koje govore o tegobnom i romantičnom životu ribara, krpanju mriža, šupljim vršama, tupim ostima i tome slično.
Projektom jestivih riba robota bi se ponovno afirmirao razlog opstanka takvih pjesama, a i primorski turizam bi osigurao još koje desetljeće, prije nego li zabetoniram0 i zatrpamo smećem čitavu obalu i podmorje.
Uostalom, tko neće i ne mora više riboloviti, neka proda ribarski brod i sagradi par apartmana i lijepo sjedi kući na taraci ili u kafiću: mogu se konstruirati i ribari roboti koji love ribe robote.
A i dalmatinsko kulinarstvo bi se malčice osvježilo: mehaničke ribe na gradelama bi se morale manje mazati uljem, jer bi već imali tvornički ugrađeno unutarnje podmazivanje s djevičanskim maslinovim uljem.
Ako kineski i američki znanstvenici našu ideju ne smatraju idiotskom, neka nam se jave ako je realiziraju i makar nam daju kakvu nagradu za zamisao, te tako pomognu opstanku ovog našeg portala kakvih je sve manje, kao i riba u moru.
Evo im za kraj i još jedna gratis ideja: neka se robot hobotnica zove – Hobot.
