Nakon katastrofalnog požara koji je poharao šibensko i vodičko područje, pogotovo mjesta Zaton i Raslinu, ostala su apokaliptična zgarišta i karbonizirana tijela sprženih životinja. Srećom, ljudskih žrtava nije bilo, nekoliko vatrogasaca je lakše ozlijeđeno, no 20-ak kuća je u vatri oštećeno ili potpuno izgorjelo, a 40-ak ljudi je pred plamenom buktinjom evakuirano. Požar je progutao sve što se pred njim našlo na prostoru od 3300 hektara površine. Šibensko-kninski župan Marko Jelić proglasio je veliku nesreću na području županije, obišao je opožarena područja i najavio rebalans proračuna kako bi osigurao pomoć za saniranje ogromnih materijalnih šteta koje je jedan od najvećih požara u Hrvatskoj, u zadnjih desetak godina zasigurno, izazvao. PU Šibensko-kninska istražuje uzroke i traži krivce. Što se tiče državnih dužnosnika, jedno je sigurno: Kriva je suša i – klimatske promjene!
Ugroženo područje obišao je i premijer Plenković s ministrima Banožićem i Božinovićem, naravno, svi su puni obećanja o izdašnoj državnoj pomoći. Ali, tko je za ovu katastrofu kriv, je li sustav bio spreman za protupožarnu sezonu, zašto Hrvatska ima samo četiri kanadera na raspolaganju u ovako vreloj, opasnoj sezoni ? Ako ta pitanja postavite državnim dužnosnicima, redom će odgovoriti kako je to “viša sila” ( suša i klimatske promjene), a sustav nije imao propusta, dok će čelnici Hrvatske vatrogasne zajednice zamuckivati, “koliko smo kanadera imali, toliko smo ih koristili” ( Slavko Tucaković , glavni vatrogasni zapovjednik ) , pazeći da ne kažu koju riječ više i ne dobiju po nosu. Ukratko, svi su krivi osim onih koji su trebali sve poduzeti da na ovakve požarne havarije sustav pravodobno i efikasno odgovori…
Ne jednom dosad se pokazalo da ni stotine vatrogasaca, policajaca i vojnika, nota bene i građana koji srčano priskaču u pomoć kad izbije veliki požar, nije dovoljno da se vatrena buktinja savlada bez zračne podrške. Bez kanadera!
Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, izjavio je da Hrvatska trenutno ima 3000 vatrogasaca u profesionalnim postrojbama, i 31 tisuću u dobrovoljnim vatrogasnim društvima. Hrvatska rapolaže i sa šest kanadera, od kojih su joj na raspolaganju četiri, i 3 air tractora. Do konca srpnja trebali bi dobiti, najavljuje ministar, još dva air tractora i jedan kanader. I to bi, smatra, trebalo biti dovoljno…
Vatrogasci koji su sudjelovali u gašenju ovog velikog požara na području Vodica i Šibenika ( Zaton, Raslina) sasvim jasno detektiraju problem: Kanadera je premalo, stigli su prekasno i to je ključni razlog zbog kojeg se vatrena buktinja otela kontroli i pretvorila u stihiju. Kako je jedan od njih rekao, za hrvatske potrebe bilo bi optimalo da imamo 3 kanadera za Istru, a po tri u Splitu, Zadru i Dubrovniku. I tada se ne bi moglo dogoditi da zbog jednog požara nema kanadera na drugom ili trećem požarištu.
Nasuprot iskrenom vatrogascu koji zna praktično kako se vatra širi i koliko je teško obuzdati uz snažan vjetar koji stalno mijenja smjer, ministar Božinović ostaje pri svome: U sezonu smo ušli, tvrdi , potpuno spremni, i sustav je vrlo dobro funkcionirao, pa vidjeli ste kakav su posao obavili vatrogasci.
Da, vatrogasci uvijek obave svoje i nose glavu u torbi za sramotno male plaće, ali svoje najčešće ne obave oni koji su u vrhu zapovjednog lanca i o kojima ovisi s čim će vatrogasci raditi i koliko će im protupožarnih aviona biti na raspolaganju kao nužna potpora. Koliko će sigurni na svom poslu biti.
Jesu li Hrvatskoj bili prioritetniji francuski borbeni avioni , čuveni Rafali, ili kanaderi? Za “Rafale” smo glatko dali milijardu eura, i to za “polovnjake”, a teško nam je dati nešto više od 26 milijuna dolara za jedan kanader!? Pritom, neusporedivo veću korist imamo od kanadera koji sprječavaju velike požarne katastrofe s golemim materijalnim štetama, pa proizlazi da bi nam bilo kudikamo jeftinije investirati u nabavu novih protupožarnih aviona negoli u sanaciju enormnih šteta koje, požari poput ovog šibenskog, stvaraju.
Hrvatska, koliko znamo, nema namjeru ratovati ni sa kim, članica je NATO saveza i pod tim kišobranom je sigurna od vojne agresije, jer napad na bilo koju članicu NATO-a, napad je na cijeli vojni savez. Tako bar (političko-retorička) logika ove vojne organizacije govori.
Prema tome, ne treba megalomanski gomilati vojne arsenale kako bi titrali egu naših taštih političara, uvjerenih da francuski, makar i polovni “Rafali” smanjuju razinu hrvatske inferiornosti u svijetu velikih i moćnih. Bolje je da ulažemo u sigurnost naših građana u mirnodopskim prilikama, jer, čak i ti isti političari koji nas iracionalno i preko naših potreba i mogućnosti naoružavaju, pravu prijetnju sigurnosti građana vide u – suši i klimatskim promjenama. Nisu li nam tada kanaderi puno prioritetniji od borbenih aviona?
Davorka Blažević/TRIS portal
