Piše: Marko Vučetić
Saga oko Vučićeve želje da posjeti, odnosno iskoristi, Jasenovac kako bi promovirao vlastite nacionalističke politike neprijateljstva, prilika su da se mi, kao država i društvo, neovisno o Vučićevim provokacijama, suočimo s time što nam znači, i znači li nam uopće išta, povijest. Jasenovac je ustaški logor u kojem su stradali mnogi ljudi koji se nisu uklapali u patologiziranu sliku hrvatstva kao sluganskog elementa fašističkog režima. Ustaški režim je protuljudski režim i sve što ima veze s ovim režimom – od nazivanja vojnih postrojbi imenima ustaških odličnika do izvikivanja ustaškog pokliča – u osnovi je protuljudsko i protuhrvatsko. Hrvatska država je mlada i nesretna. Izvor njezine nesreće je i što nije u stanju donijeti sud o događajima iz prošlosti.
Poricatelji holokausta
Povijest ili, preciznije, historija donošenje je ispravnog suda o prošlosti. Tako stvaramo duh vremena. Duh našeg vremena je konfuzan, izlomljen, ukočen, lažan, reduciran i besperspektivan. Mi smo društvo u bijegu od vlastite prošlosti. Taj bijeg se perfidno pokušava prikriti neistinom da naša povijest započinje Domovinskim ratom. Naravno da ne započinje i naravno da Domovinski rat, a to treba milijun puta ponoviti, nije početna točka hrvatske suverenosti i samostalnosti. U temelju demokratske i slobodne države ne stoji vojnik i oružje, nego slobodni građani i snaga njihove racionalnosti. Što nam bude jača građanska svijest i koliko nam politike više budu utemeljene u snazi kritičkog racionaliteta, toliko će nama država biti jaka, suverena i slobodna.
Očekivati da država koja nije u stanju donijeti nedvosmisleni povijesni sud o Jasenovcu i ustaškom režimu bude uistinu slobodna država, bolna je iluzija. O Jasenovcu mogu raspravljati povjesničari i filozofi. Filozofi su potrebni kako bi se fokus zadržao na bitnom i kako se povijesna istina o povijesnom događaju ne bi pretvorila u perfidnu metodu poricanja samog događaja i njegovog prevrednovanja. Deborah Lipstadt i Robert Eagelstone pisali su o problemu poricanja holokausta i došli do zaključka kako se poricatelje može podijeliti na tzv. tvrde, koji u potpunosti poriču holokaust kao nečiju izmišljotinu, i na tzv. meke poricatelje, koji ne negiraju logore, ali smatraju da se u njima umiralo od gladi i bolesti, a ne uslijed sistematske politike ubijanja i smrti.
Koliko kolona, toliko i istina
Vratimo se sad na naše poricatelje. Zar oni ne traže da se Jasenovac prekopa kako bi se utvrdio tzv. stvarni broj umrlih u ovom logoru fašističke pseudodržave koja je imala rasističke zakone? Zar oni ne tvrde da je Jasenovac bio odgojni zavod koji je štićenicima posredovao neke vještine i brižno skrbio o njihovom zdravlju i životu? Zar nas oni, u konačnici, obranom protagonista ustaškog režima i imenovanjem vojnih postrojbi iz Domovinskog rata njihovim imenom, ne familijariziraju s ustaškim režimom kao pozadinskom, nevidljivom točkom naše prosudbe hrvatstva, države i povijesti? Odgovor na sva postavlja pitanja je, nažalost, najsramotnije da.
Iz ovog sramotnog ‘da’ proizlazi i naša nemogućnost da se u potpunosti, na razini državne i društvene strukture, razračunamo s poricateljima povijesti kako bismo konačno postali povijesna bića. Dok se to ne napravi, imat ćemo stotinu kolona u Jasenovcu, ali i u Vukovaru. Razlog je jednostavan, poricatelji povijesti promoviraju poricanje povijesti i ne postoji niti jedan povijesni događaj koji neće biti zahvaćen poricanjem. Ako se jednom uspijemo obračunati s poricanjem povijesti, imat ćemo jednu kolonu sjećanja u Jasenovcu, ali i Vukovaru. Imat ćemo jednu povijesnu istinu o Jasenovcu i Vukovaru – koliko kolona, toliko i istina.
Tada ćemo imati jednu, prosperitetnu državu koja proizlazi iz volje i razuma njezinih građana, a u takvu državu tada može doći i poricatelj povijesti Aleksandar Vučić. Takva država će mu pružiti najbolju lekciju, suočit će ga s time da je poricatelj povijesti i neprijatelj pozitivnog duha vremena. Dok se to ne dogodi, spor između Vučića i ove, uvjetno rečeno, naše ekipa poricatelja je samo jedan unutarobiteljski spor, jedina razlika je što jedni poricatelji poriču povijesti na ijekavici, a drugi na ekavici.
