Ina je kroz nekoliko godina nepoštene MOL-ove prakse s cijenama nafte oštećena za više od 100 milijuna dolara. Tu grubu procjenu u novom broju Nacionala je iznio izvor dobro upućen u političke prilike i poslovanje Ine od od 2008. do 2014. godine.

Naime, Nacional u novom broju otkriva kako je Ministarstvo gospodarstva, kojemu je u to vrijeme na čelu bio ministar Ivan Vrdoljak, od hrvatske podružnice konzultantske i revizorske kuće PricewaterhouseCoopers (PwC) 2015. je naručilo izvješće o poslovanju Ine u prethodnim godinama, kako bi se prikupilo što više vjerodostojnih argumenata i podataka o nepravilnostima u poslovanju Ine, i kako bi se iznošenjem tih argumenata ojačala hrvatska pregovaračka pozicija i učvrstili zahtjevi hrvatskog suvlasnika za izmjenom upravljačkih prava u Ini.

Izvješće je 2015. predano tadašnjoj vladi premijera Zorana Milanovića, i u njemu je naveden niz otkrića o tome da MOL sustavno potkrada kompaniju, nepravilnostima u poslovanju i brojnim odlukama koje su godinama nanosile financijsku štetu kompaniji, a onda i hrvatskom suvlasniku. To je izvješće poslano i DORH-u, ali istraga zbog političkih i drugih pritisaka nikada nije provedena do kraja pa je MOL nastavio manipulirati cijenama i potkradati Inu sve do današnjih dana, a to isto nastavio je raditi i s netransparentnom prodajom hrvatske nafte u MOL-ove rafinerije u Mađarskoj, što im je omogućila Vlada Andreja Plenkovića još u vrijeme bivšeg ministra gospodarstva i održivog razvoja Tomislava Ćorića.

Što je to otkrio PwC, a što hrvatska javnost nije smjela znati? Prije svega istražio je i provjerio sustav nabave sirove nafte za potrebe prerade u Ininim rafinerijama u Rijeci i Sisku. MOL je, objasnili su naši izvori, razradio jednostavan i za svoju korist vrlo unosan sustav koji mu je omogućio da amortizira razlike u cijeni sirove nafte koje su se javljale uslijed promjena cijena na svjetskom tržištu, prevalivši dug na ime razlike u cijeni na leđa Ine. A sustav je pojednostavljeno izgledao ovako: MOL je kupio tanker nafte po trenutnoj cijeni na spot tržištu za potrebe vlastitih rafinerija u Százhalombatti ili Bratislavi. Valja pritom znati da se nafta na svjetskom tržištu kupuje temeljem „futures“ ugovora, odnosno s datumima isporuke obično za mjesec ili dva od dana kupnje. No u narednom razdoblju cijena nafte pada, pa MOL sadržaj već ugovorenog tankera, odnosno kupljenog po višoj cijeni, preusmjerava Ini koja ga onda skuplje plaća, a MOL na tržištu kupuje novi tanker za svoje potrebe, sada po nižoj cijeni. I obrnuto, kada je tanker nafte kupljen po nižoj cijeni za Inu, a cijena je potom porasla, MOL je jeftiniju naftu zadržao za sebe, a novi je, skuplji kontingent isporučio Ini. Na taj je način MOL na svakom tankeru nafte imao čistu zaradu od nekoliko milijuna dolara, a rizik promjene cijene u ugovorima za kupnju nafte prebacio je na teret Ine. Samo na jednoj transakciji nafte razlika cijene na spotu i cijene nafte isporučene Ini bila je oko šest milijuna dolara, što je Ina preplatila na vlastitu štetu, a takvih je transakcija bilo mnogo. Nacionalu je iz istih neslužbenih izvora potvrđena gruba procjena prema kojoj je Ina kroz nekoliko godina takve nepoštene MOL-ove prakse oštećena za više od 100 milijuna dolara.