Piše: Marko Vučetić
Smrt novinara Vladimira Matijanića pokazala je, još jednom i nipošto zadnji put, sav jad i svo licemjerstvo našeg društva. Matijanić je za mnoge, uključujući i mene, bio autor koji je pisao tekstove o državi koja prezire vrijedne, poštene i anonimne građane, a favorizira stranačke nacionalističke hibride kojima je osnova i smisao svih uloga upravo stranački nacionalizam koji, poznato je, svojata državu. Država je metafora ili apstrakcija, baš kao što su nacije i religije također metafore ili apstrakcije. Kakvo institucionalno značenje dajemo državi kao metafori, takav će nam biti javni život, ali i odnos institucija prema bitnim, kriznim ili graničnim situacijama našeg života.
Licemjerstvo
Život Vladimira Matijanića ugasila je metafora koja je na zdravstveno-institucionalnoj razini njegovu anonimnost – a to je sam odabrao jer se nije htio predstaviti kao medijski moćna i javno poznata osoba odnosno nije htio, niti na jedan tren koji bi mu najvjerojatnije spasio život, postati bitni medijsko-građanski hibrid – prepoznala kao život nebitnog subjekta oko kojega se ne treba previše truditi. Naše licemjerstvo sastoji se u tome što se zgražamo nad ovom tragičnom nebrigom države koja progovara jezikom ostavljanja anonimnih građana, umjesto da bude, i to u svakom trenutku, u funkciji njihovog, našeg života.
Licemjerni su svi političari koji se nadmeću da država bude više njihova negoli njihovih političkih oponenata, a to čine gotovo svi političari, uz rijetke iznimke. Takvi politički licemjeri su nacionalističko-politički hibridi, neovisno kojem političkom spektru pripadaju. Oni su ili otvoreni nacionalisti ili su zadivljeni nemoćnici pred nacionalizmom. Takvi, kada dođu u poziciju obnašanja vlasti, to čine bojažljivo, poput gosta koji se boji da ne uvrijedi domaćina. Drugorazredne nacionalističke hibride smo, na tzv. nacionalnoj ili državnoj razini imali priliku, u ovih trideset godina, gledati dva puta, i oba puta su ovi drugorazredni hibridi bili zadivljeni strukturama koje su formirali nacionalistički hibridi prvog reda, u tolikoj mjeri da se nisu usudili ništa učiniti, čak i kada su na ulicama, u maniri terorista, izašli vojno-politički hibridi s neizostavnim plinskim bocama.
Ne zaboravimo, licemjerstvo oduzima život na dvojak način – oduzima život čovjeku kojega pretvara u hibrida, a potom, zahvaljujući stvorenim hibridima, oduzima život državi, sužavajući njezinu metaforičnost na prijateljstvo prema životima hibrida i neprijateljstvo prema životima tzv. običnih, anonimnih građana. Matijanić je stradao zbog toga što je prezirao život hibrida i državu koja skrbi o hibridima, neovisno uključuje li ta skrb dodjeljivanje doktorata znanosti zbog prepisanih besmislica, zapošljavanje bez ikakvih kompetencija ili patologiju familijarnih odnosa politike i religije. Ovaj novinar, koji nije bio novinar hibrid, nego je bio samo i jedino novinar dok je pisao novinarske tekstove, baš kao što je bio samo i jedino pacijent kada se obraćao liječnicima u potrazi za zdravstvenom skrbi, odbio se pokoriti ovoj patogenoj poludržavi kojoj smo patogenost mi dali. Nema sumnje da ćemo joj patogenost i dalje davati.
Hitna pomoć
Građani su realni, a koje i kakvo značenje će imati država, ovisi o građanima jer je država, ponavljam, samo metafora. Mi smo stvorili državu koja ubija, ostavlja, ne brine i iživljava se nad anonimnim građanima. Naša politička volja ugrađena je u sustav koji Matijanićevu bolest nije doživljavala kao bitnu bolest bitnog hibrida. Njegova smrt je postala javna, o njoj sad govore i pišu mnogi hibridi koji toliko odudaraju od Matijanićevog autorstva nad tekstom jer su njihovi tekstovi bezlični, oni prvenstveno pišu o sebi kao značajnim hibridima. Traže se odgovorni unutar sustava, umjesto da se traži odgovornost u volji koja je arhitekt čitavog sustava. Naravno da to nećemo tražiti, jer ćemo se naći u situaciji propitivanja sebe samih. Mi smo odgovorni. Naša volja stvara institucionalnu arhitekturu ove države i daje joj značenje.
Recite mi po čemu se razlikuje nedolazak Hitne pomoći bolesnom pacijentu od našeg neizlaska na birališta? Ni po čemu. Na izborima smo mi ta famozna Hitna pomoć koja odlučuje o tome kakvo će biti zdravlje naše države ili naših gradova i općina. Mi, kao metaforička Hitna pomoć, se od 50 do čak 70 % ne odazivamo na poziv bolesnika. Pa čemu se čudimo što se i jedna druga Hitna pomoć, čije ustrojstvo, funkcioniranje, smisao i vrijednosti proizlazi iz naše političke volje iskazane na biralištima, ne odaziva baš na sve pozive, baš svim pacijentima i baš u potrebno vrijeme. Mi smo primordijalna Hitna pomoć, kako se mi odazivamo na pozive da državi damo značenje, tako će se i institucionalna Hitna pomoć odazivati na pozive pacijenata.
Žrtveni jarac
Ne tražimo odgovorne unutar sustava, iako ih zasigurno ima, baš kao što ima, a i sam sam tome svjedok, mnogo liječnika i ostalog zdravstvenog osoblja koji nisu hibridi , koji pošteno i požrtvovno, patogenom sustavu usprkos, vode računa o našem zdravlju. Matijanića je usmrtio sustav, taj sustav smo mi stvorili, taj, našom političkom voljom stvoreni sustav, svakim danom zagorčava život svim poštenim, anonimnim liječnicima, medicinskim sestrama, tehničarima, laborantima itd. Ako netko smatra da nije odgovoran zato što na birališta nije izašao jer nema za koga glasati, odgovoran je što se nije kandidirao, tako da drugi mogu njega birati. Biti građanin znači biti u mogućnosti birati i biti biran. Ako nemamo koga birati, kandidirajmo se da drugima damo mogućnost da nas biraju.
Naravno da je lakše biti licemjer, neovisno je li riječ o licemjerima koji kao nacionalističko-politički hibridi biraju život za sebe i svoje, a smrt i nebrigu za druge, ili je, naprotiv, riječ o licemjerima primordijalne Hitne pomoći koja ne izlazi na birališta jer nemaju za koga glasati, a i ne žele da nitko za njih glasa. Takvi licemjeri okreću glavu na dan kada se državi i sustavu daje značenje, a dosada se uvijek davalo značenje da država prezire anonimne građane i da služi kojekakvim nacionalističko-političkim hibridima, kako bi potom kada netko umre, zbog nebrige sustava, licemjeri prvi pustili suzu.
Licemjeri, vaše suze su pogonsko gorivo sustava koji nebrigom ubija anonimne građane i zbog toga mi se gadite! Licemjeri, umjesto da destabilizirate loš sustav loše države, vi tražite da se unutar ovog sustava sam sustav obruši na nekog žrtvenog jarca. To ćete i dobiti – žrtvenog jarca koji osnažuje ovaj sustav i ujedno briše suze s vašeg licemjernog lica.
