Veliki prosvjed protiv Vlade najavljen za nadolazeću subotu, već je tradicionalno kod Hrvata podijelio mišljenja. I dok se jedan dio na veliko sprema za odlazak na pobunu protiv pljačke i korupcije u Hrvatskoj, drugi dio odmahuje rukom unaprijed zaključujući da “ništa od toga”, treći je dio Hrvata zadovoljan aktualnom vlasti, no poznati hrvatski branitelj Mario Maks Slaviček pokazuje da postoji i onaj četvrti dio. On je mišljenja da je prosvjed potreban, ali ne ovakav – nego puno radikalniji:
“Ukralo milijardu kuna? Ne’š ti novosti…”
“Vlast je jednima uvijek kurva, a drugima najvjernija ljubavnica. Neki bi vlast mijenjali, neki bi vlast rušili. Drugi bi pak neka se ne dira, neka ostane, dobra je. I jedni i drugi od spomenutih u načelu čine isto, čine tako kako bi oni ili netko ‘njihov’ postao ili bio vlast, bilo nova ili stara. Ništa ovo nije novo, čuj ti sad se eto, ukralo milIjardu kuna?Ne’š ti novosti, pa koliko ja pratim stanje u Hrvatskoj skoro SVI na ovaj ili onaj način potkradaju državu.
Jedni ne plaćajući porez u njoj već u nekoj poreznoj oazi poput mnogih “domoljubnih” sportaša i estradnjaka. Drugi pak na mikro razini izbjegavajući plaćati kazne, obveze ovrhe i slično. Da, tu krećem od sebe prvog i sam sam takav. Zašto? Jer je takav sustav. Nemaš dosta za sve jer te gule na sve strane pa onda prelijevaš, nešto platiš nešto ne platiš. Ono što je doduše problematično jest to kako oni koji bi trebali nama malima biti primjerom u svakom smislu – kradu državu mišlju i djelom. Oni promišljeno ulaze u politiku, u vlast kako bi iskoristili sustav i njegove manjkavosti. Manjkavosati i ‘rupe’ koje su im ozakonili oni obnašatelji vlasti prije njih ili pak oni sami u jednom od ranijih mandata. Nije važno kojoj stranci oni pripadaju, njima je svejedno bili u HDZ-u ili SDP-u ili oko njih. Važno je moći jamiti od države i naroda. Oni su pripremani i obučavani u tom poslu, oni sve to rade po pravilima i zakonu, znajući kako pravosudno neće odgovarati ili barem neće u cijelosti.”
O “legitimnoj krađi Hrvatske”
Slaviček se osvrnuo i na sve one koji bez probljema “mažnjavaju stotine milijuna kuna godišnje”:
“HDZ maznu xy milijardi, SDP maznu xy milijardi sa svojim satelitima. Manjinci ‘legitimno’ mažnjavaju stotine milijuna godišnje za ništa, Udruge kojekakve još i više, političke stranke najviše. Politička odgovornost ne postoji. Moralna odgovornost ne postoji. Izbori su folklor i mazanje očiju. Pobjeđuju uvijek njihovi igrači. A ti igrači su u dvije frakcije bivših drugova iz Komiteta SDP=HDZ. Pobjeđuju jer su u Hrvatskoj to dvije korporacije u liku političkih stranaka koji svoje sljedbenike i biračko tijelo nakon ‘pobjede’ moraju uhljebiti, uposliti, materijalno zbrinuti, a to čine na mnoštvo načina, načina kojima se isisava država. Od lokalne mikrorazine do državne razine. I jedna i druga opcija imaju cca 200-250 000 članova koji pod budnom stranačkom stegom odrađuju zadano kako bi doveli ‘svoje’ na vlast. I onda treba nekoliko izbornih ciklusa kako bi mladi i pošteni shvatili da su izigrani, kako se ništa ne mijenja bez obzira bilo na vlasti crveno ili plavo političko govno.
“Ovaj talog nastaje tri desetljeća”
Opetovano su se nekoliko puta SDP i HDZU izmijenili u obnašanju vlasti i što se za dobrobit naroda promijenilo? Ništa. Do sada sam naučio jednu stvar o politici i političarima, i nju bih sumirao u jednu rečenicu koja kaže ‘ništa nije kako izgleda’ ni politika, ni političari. U nas u Hrvatskoj ne valja sustav ni Ustav, a ako k tome dodate pravosuđe, e onda imate kombinaciju elemenata iz kojih ovaj sav talog već tri desetljeća nastaje. No ni sustav, ovaj politički a ni Ustav ne žele mijenjati ni crveni niti plavi sa svojim satelitima. Zašto? Zato jer i jednima i drugima odgovara, ne odgovara samo narodu, onom koji ne živi od politike. Još samo neka Beljak postane premijer ili predsjednik i onda smo probili dno dna. Hrvati glasuju protiv a ne za, nemaju za koga. Nude nam se isluženi konvertiti, otpadnici i odmetnici raznoraznih stranaka i strančica koji nisu utažili svoje političke ambicije pokraj sebi sličnih pa onda nude ‘novu stvar’, ‘novu stranku’ novu opciju samo da ostanu na sisi sustava. Ima li nade ? Ima, al` nada je kurva… Vrijem curi i uz sve ove političke nabiguzice i njihov lopovluk ima jedna dobra stvar. Dobro je što je Hrvatska kao država u globalnom smislu sve prepoznatljivija, priznatija i već ima svoju punoljetnost. Bez obzira na Plenkoviće, Sanadere, Grbine, Milanoviće, Beljake, Laziće, Staziće i Pupovce. Bez obzira na hrvatskoj državi i državnosti nesklone brojne ‘Hrvate’ iz medijsko-političkog života. Ona je tu i živi. Što je najljepše od svega, dolaze dani da će je i ti morati braniti jer ako ju izgube odoše im sve beneficije i lagodan život. U bilo kakvim novim okolnostima oni sami ne vrijede pet banki i ne bi imali od čega živjeti. Stoga ju i oni moraju održavati živom kako bi od nje živjeli.
“Evo na kakav prosvjed me možete pozvati…”
“Pravo je čovjeka prosvjedovati. No što će prosvjed polučiti, što će iznjedriti? Dobro ili gore? Vlast se mijenja na izborima, vašim glasovima. Za sve poslije što se zbiva ne krivite nikoga, nego sebe. Vi ste za te glasovali, ili još gore niste za svoje glasovali. Pa su vlast odnijeli neki treći… Lijepo, opet prosvjed… Super. Nakon prosvjeda na kavicu, pa onda kući. Nakon par mjeseci, ajmo trk na birališta i zaokružiti one protiv kojih se prosvjedovalo. I sam sam bio na mnoštvo prosvjeda, bio u organizaciji nekih. Točno znam što će, tko će i kako zboriti i na koju će stranu odvući masu. Za mene nema prosvjeda koji odmah ne donesu promjene. ne 365 dana, ne 3 dana, nego dmah. A valjda se razumije kakav bi to bio prosvjed… Neki bi letjeli, oni i koji su ‘legitimno’ izabrani, pa su nakon toga ‘legitimno’ pokrali i izdali isto tako po volji tog istog naroda legitimno skakali kroz prozore svojih ureda…
Eto, to je moj skromni sud. Kome krivo, kome pravo… Tek nakon toga kad bi shvatili oni koji se hvataju posla politike da za izdaju i pljačku naroda i države može pasti glava na beton, e onda bi manja gužva bila u politici… Ali bi vjerujem u njoj bili časniji i pošteniji ljudi. Može se vlast mijenjati i drugačije, rekoh. No to sada nije IN. Kada bude IN, eto me…”, zaključuje u dopisu Mario Maks Slaviček.
