Ako nam Popis stanovništva pokazuje da od osamostaljenja Hrvatske imamo kontinuirani, danas već i dramatični, pad broja stanovnika, u samo deset godina manje nas je za preko 400 tisuća, a u protekla tri desetljeća izgubili smo gotovo 19 posto stanovništva, to samo znači da imamo državu koja nije po mjeri svojih građana nego isključivo po mjeri vladajuće (kvazi)elite koja na pljački, rasprodaji i devastaciji javnih resursa vrlo dobro parazitira. Nažalost, s potporom biračkog tijela koje i toliko godina nakon Tuđmana još vjeruje u njegovu tezu o nacionalnoj državi kao svetinji, a HDZ-u kao jedinoj autentičnoj hrvatskoj državotvornoj stranci. Pa ako su njezini reprezentativci i zadnje podle lopine, bar su naše. Ukratko, imamo društvo koja se ne razvija, koje je moralno i politički retardirano, pa stoga najpotentnijem dijelu zajednice vrijedno svakog prezira. I zato mu ono okreće leđa…
Popis 2021. – kompromitiran?!
U Hrvatskoj čak ni Popis stanovništva, koji je proveden 2021., a tek u jesen 2022., tko bi ga znao zašto, ugledao svjetlo dana kao službeni i konačan dokument, ne može proći bez osporavanja i sumnje da je kompromitiran. Zemlja koja živi ritmom afera svoga establishmenta, koji se toga čak i ne srami, nije, kažu, kadra ni Popis stanovništva odraditi korektno i vjerodostojno. Sve se u Hrvatskoj može dovesti u pitanje, pa čak i brojno stanje i struktura stanovništva. Je li riječ o tehničkim pogreškama i metodološkim slabostima za koje Državni zavod za statistiku ( DZS ) kao nositelji izrade Popisa imaju racionalno objašnjenje, ili su greške ciljano napuhane kako bi se, po klasičnoj HDZ-ovskoj špranci pažnja javnosti skrenula s pravog problema. A pravi je problem da u Hrvatskoj danas ne žele živjeti čak ni Hrvati, da ovdje ne žele svoju djecu odgajati, svoje karijere izgrađivati, svoje znanje i sposobnosti za sitan novac angažirati.
Kad u deset godina jedna država izgubi gotovo 10 posto populacije, tada s njom nešto ozbiljno ne valja. I to je suština ovog Popisa stanovništva, taj gubitak, taj odljev uglavnom mladih i radno najsposobnijih ljudi. A umjesto da se govori o tome kako nam uz već tradicionalno nizak natalitet, zabrinjavajuće raste i broj građana koji odlaze iz Hrvatske, otkako su objavljeni konačni rezultati Popisa 2021. fokus je dominantno na padu broja katolika i napose broja Srba u Vukovaru. Umjesto da se Popis percipira kao socio-ekonomski presjek stanja u jednoj članici Europske unije, koja se danas čini dalje od te asocijacije negoli u trenutku ulaska u nju, Popis se ideologizira i politizira, sve do toga da se i proglašava kompromitiranim.
Panika, manje je katolika!
A zašto? Zbog metodologije po kojoj se može biti vjernik bez da deklarirate pripadnost vjerskoj zajednici, što je rezultiralo manjim brojem katolika negoli u Popisu iz 2011., i izazvalo sablazan pravovjernih Hrvata koji katoličanstvo izjednačavaju s hrvatstvom i domoljubljem. Jer, kakav je to Hrvat koji nije katolik, a ako je katolik, nema dvojbe da je domoljub, jer je katoličanstvo kod nas identitetsko nacionalno pitanje.
A onda se još ispostavilo da raste i broj skeptika, ateista i agnostika ( 6,4 posto u odnosu na 2011. kad ih je bilo 4,5 posto ), što neformalno vjerska Hrvatska, iako formalno, po Ustavu sekularna, ne može podnijeti. Iako, taj u najmanju ruku skepticizam spram vjere ima duboko utemeljenje u stilu života “najvećih među vjernicima”, koji žive u potpunom neskladu s vjerom u koju se kunu i na čije se moralne vrijednosti lažno pozivaju. Danas je u Hrvatskoj gotovo nepisano pravilo: što veći vjernik, što bliži oltaru i Crkvi, to veći grješnik, veći lopov, prevarant, gramzljivac. Nije li obitelj Škugor, poznata iz “afere milijarda” i pljačke Ine, imala trajno rezervirano mjesto u prvom redu mjesne crkve? Zar se digla tolika buka zbog manjka takvih katolika? Kud li je to sve, dovraga, otišlo!
Penava i Vukovar…
Druga ideološka točka ovog Popisa je novoutvrđena struktura stanovništva u gradu Vukovaru. Za razliku od prošlog Popisa 2011., kada je građana srpske nacionalnosti u Vukovaru bilo oko 35 posto, u novom “prebrojavanju” 2021. ih je manje od 30 posto, točnije 29,73 posto. Stvar je u tome da pad Srba ispod trećine ( 33 posto ) proizvodi određene reperkusije po stečena prava ove nacionalne manjine. Ergo, Ustavni zakon osigurava pravo na službenu upotrenu njihovog jezika i pisma samo pripadnicima onih nacionalnih manjina koje u gradovima i općinama u kojima žive participiraju s jednom trećinom u ukupnoj populaciji.
Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava odmah je skočio na “sve četiri”, jer za njega je podatak da je u Vukovaru Srba manje od 30 posto krunski dokaz da su podaci u Popisu 2011. bili lažirani! Nema iz Vukovara iseljavanja Srba, tvrdi Penava, radi se samo o tome da je Popis 2011. lažiran.
I što sada? Što se Penave tiče sve se vraća na staro, Srbi više neće imati pravo na dvojezičnost, koju ni kad je Popis govorio da ih je gotovo 35 posto nisu mogli konzumirati. Penavu ostali podaci iz Popisa 2021. i ne zanimaju, na ovom manjinskom podatku kao da je doživio neku vrst satisfakcije koju bi htio preneijeti na cijelo hrvatsko društvo. No, ono srećom ipak nije jednoobrazno. Primjerice, Istrijanima nimalo ne smeta što tamošnji Talijani imaju dvojezične table u gradovima i općinama u kojima žive, mada ih nema ni blizu trećine u ukupnom stanovništvu. Naposljetku, to je pitanje političke kulture, percepcije demokracije i ljudskih prava, multikulturalnosti koja nije ni na čiju štetu ali jest na korist zajednice. Zato se iz Istre stanovništvo najmanje iseljava a iz Penavinog Vukovara i Vukovarsko-srijemske županije– najviše!
Notorno je i da regije u kojima je na djelu snažni državni intervencionizam, navodno zbog rata, gdje država javnim novcem pokušava stanovništvo u tim devastiranim područjima uvjeriti u svoju velikodušnost i izdašnost, imaju najveće iseljavanje. Nitko više državi ne vjeruje, jer kad država investira to je ulaganje u političku i spomeničku baštinu i buduću infrastrukturu za izbore. Nema tu ekonomske logike, nema kontrole novca ni isplativosti investicije, nema povratne informacije koliko je taj novac utjecao na zaustavljanje odljeva stanovništva, a niti to vladajuće zanima. Ne troše svoje, pa ih nije ni briga jesu li investicije promašene ili nisu, poslužit će za hvastanje vlasti kako vodi računa o svakom dijelu ove nesretne, opustošene države bez vizije i bez perspektive. Jer, oni koji su je prije tri desetljeća stvarali jedva da su imali i maturu, kamoli viziju razvoja!
Stranci nepopisani, a već ih je 200 tisuća …
Pametni mladi ljudi, s obrazovanjem, kvalifikacijom, strukom, dakle onaj sloj društva koji je stvaralački, razvojni, potentni, i na europskom tržištu rada najtraženiji, i što je najvažnije, pristojno plaćen, najčešće odlaze. U Hrvatskoj ostaje starija populacija ( najviše je onih od 65 pa na više ), koja je uglavnom umirovljena ili preostalu radnu sposobnost koristi za popravljanje kućnog budžeta, što je danas, zbog dramatičnog manjka radnika i zakonski omogućeno. Ova zemlja ozbiljno boluje od deficita radne snage koju uvozi iz kulturološki nekompatibilnih zemalja i o čijoj integraciji u hrvatsko društvo nitko ne vodi računa. Štoviše, u Popisu nema podatka o broju stranaca, ne zna se ni koliko ih je, ni odakle su došli, kako upozorava i profesor demografije i političkih znanosti na Hrvatskom katoličkom sveučilištu Tado Jurić. A navodno ih je, kaže Jurić, već danas oko 200 tisuća, ili 5 posto ukupne populacije.
Ako je MUP početkom godine potvrdio da status stranca u Hrvatskoj službeno ima 102 tisuće ljudi i da ih je još oko tisuću zatražilo azil, onda je gotovo pouzdano da ih dosad doista ima oko 200 tisuća, pa je utoliko neodgovornije da nisu dio Popisa, da se ne zna odakle dolaze, kojim jezikom govore, kakve običaje njeguju, i koliko su adaptibilni na hrvatsko društvo. Ili je aktualnoj vlasti jedino bitno da se osigura jeftina radna snaga za investitore koji su nerijetko i njihovi financijeri?
No, čak ni uvoz radne snage Hrvatsku ne spašava, jer, sjetimo se samo migrantske krize i činjenice da su tek rijetki Hrvatsku birali kao zemlju u kojoj bi htjeli ostati i započeti novi život. Većina ih je Hrvatsku vidjela samo kao zemlju tranzita preko koje moraju, milom ili silom, preći da bi stigli do svojih odabranih destinacija na zapadu.
Gdje je Hrvatska mogla biti, a gdje jest…?!
Najgore od svega je što vlast, a HDZ je čak 24, od ukupno 32 godine neovisnosti, upravljao Hrvatskom, ne osjeća nikakvu odgovornost za iseljavanje iz zemlje koju mladi više ne vide kao mjesto svoje budućnosti, a stari strahuju od sadašnjosti u kojoj im neće imati tko osiguravati mirovine.
Kad čovjek samo promisli gdje je poslije 30 godina, uz poštenu, kompetentnu i pristojnu građansku i demokratsku vlast, unatoč ratu, Hrvatska danas mogla biti, a gdje jest zbog korumpirane, kriminalne, lopovske klike skupljene s konca i konopca, prođe ga jeza. I još se nazivaju demokratskom, k tome hrvatskom zajednicom. A može li biti većeg antihrvatstva od pretvorbene pljačke vlastite zemlje, od fimimedisjkog reketarenja državnih tvrtki za potrebe stranačke elite i same stranke, od krađe javnog novca, pače milijardi, iz državnih poduzeća i kompanija poput Ine, od namještanja poslova za rođake i prijatelje, od pogodovanja kvazinvestitorima koji su vjetroagregatima zapasali državno zemljište da bi toj istoj državi prodavali struju po premijskim cijenama i na tome se bogatili.
Čudo je da je Hrvatska svu tu lopovsku furtutmu preživjela, a nimalo čudno nije da se petina stanovništva iselila!
