Popisi stanovništva od 1991. do 2021. god. nadilaze puko popisivanje stanovništva, riječ je zapravo o informacijama kako jedno nesputano i rastuće nacionalističko ludilo kanibalizira građane. Psihijatar Robert Torre pisao je o tome da je ludilo starije od psihijatrije, pa je, prema tome, psihijatrija ovisna o ludilu. Psihijatrija bez ludila ne može, ludilo bez psihijatrije može, ali ne može na isti način kao kad supostoji uz psihijatriju. Tada je ono psihijatrijom zauzdano, zato je, za društvo i pojedince, dobro što postoji disciplina koja je ovisna o ludilu a da sama ne luduje.
Nacionalističko ludilo
Analogno ovome, nacionalističko ludilo starije je od suvremene hrvatske države, ono može bez države, ali za razliku od ludila i psihijatrije, nacionalizam i država ne mogu supostojati, nacionalističko ludilo ubija i uništava državu. Nacionalizam je druga riječ za kanibalizam. Hrvatski nacionalisti kanibaliziraju Hrvate, zato je Hrvata, u ovoj državi koja nije u stanju zaustaviti nacionalističko ludilo, svakim danom sve manje i manje. Naravno da će kanibali rezultate popisa stanovništva tumačiti kao poziv da im je još energičnije činiti ono što je do ovih rezultata dovelo, da nastave s ludilom nacionalističkog kanibalizma. Nacionalistički kanibali, zbog vlastitog ludila, ne mogu drugačije, oni, ako ih ne zaustavimo, neće stati sve dok potpuno ne unište ovu državu i društvo.
Razumljivo je da o ludilu ne govorim kao o mentalnoj odnosno duševnoj bolesti, nego, jednim dijelom, u značenju Michela Foucaulta, a on je ludilo poimao kao odstupanje od etičkih i političkih normi društava. Neko društvo, zbog vlastitih ograničenja, može nekog pojedinca proglasiti ludim iako on nije duševno bolestan. Ako ovo nije jasno, navest ću jedan primjer kojega često susrećem, a ne znam tko mu je autor pa ga ne mogu navesti. Primjer glasi: „Da je Nikola Tesla ostao tamo gdje je rođen (dakle, kod nas i s nama), sada bi bio poznat samo kao ludi Nikola”. Primitivna društva ne znaju što je genijalnost, oni je proglašavaju ludošću. Primitivna društva jednostavno ne znaju, njih znanje mijenja. U takvim društvima istaknuti je pojedinac – prema kriterijima tog društva, samim time što nije kao svi ostali – lud.
Košićev izdajnički poljubac
Za razliku od primitivnih društava u kojima je genijalni pojedinac lud, hrvatsko društvo je, uslijed nacionalističkog ludila koje poistovjećuje zločin s ljubavlju, u puno goroj situaciji, ono je društvo koje postoji samo kao hrana kanibalističkom ludilu. Hrvatska i hrvatsko društvo su hrana luđacima. Nema tog zločinca, ubojice, otimača zrakoplova, silovatelja ili lopova a da ga ovo naše raspojasano ludilo neće proglasiti istinskim domoljubom. Kada nacionalistički šljam postane nacionalnom vrijednošću u tolikoj mjeri da djelovanje šljama društvu postavlja etičke i političke norme, na djelu je nacionalističko kanibalističko ludilo. I tu pomoći nema. E, upravo ovo se nama dogodilo i upravo ovo nam se događa. Zato nestajemo. Nestajemo zbog nas samih koji smo šutke pristali da budemo hrana luđacima. Popis stanovništva nije popis urota, nego statistika našeg kolektivnog, društvenog, političkog i etičkog ludila. Ovo društvo je naprosto ludo, i to treba glasno reći.
Podatak da je od prošlog popisa stanovništva čak 639 000 katolika manje, također je posljedica kanibalističkog ludila unutar Katoličke crkve u nacionalističkih Hrvata. Tu Hrvati, budući da su pribavili potrebne sakramente, kanibaliziraju Hrvate katolike. Kada biskup Košić kaže da je pravo čudo što se, uslijed samo njemu znanih pritisaka i progona, većina hrvatskog stanovništva ipak izjašnjava katolicima, njegove riječi ne treba previše komentirati. On ionako nije čovjek riječi i govora, on je, a duboko vjerujem da bi se sa mnom složila i Marijana Petir, čovjek poljupca. Njegov poljubac je izdajnički poljubac, baš kao što je to bio i Judin.
Za ovog nacionalističkog uzurpatora sakramentalnog života dovoljno je reći da je poljubio ruke osuđenom ratnom zločincu. Te ruke su, što je utvrđeno pravomoćnom sudskom presudom, odgovorne za smrt 32 žene i 11 djece u Ahmićima. Biskupove izdajničke usne poljubile su ruke smrti. Ima li većeg ludila od ovog? Nema. Popisom stanovništva popisan je baš taj izdajnički poljubac i baš te ruke smrti. Zato nas je sve manje i manje. Sve manje i manje nas je zbog Juda koji ljube zločince i zbog zločinaca koji ljube ubijanjem, a vjeruju pljačkanjem. Koliko je, dakle, Hrvata u Hrvatskoj? Niti jedan. Koliko je katolika u Hrvatskoj? Niti jedan. Katoličanstvo i hrvatstvo nije moglo opstati u zemlji kanibalističkog ludila.
Piše: Marko Vučetić