Književnik Isak Babelj napisao je priču pod naslovom Priščepa, a riječ je o mladom Kozaku koji se, nakon rata, vraća u roditeljski dom. Roditelji su mu ubijeni, a kuća opljačkana. On obilazi susjedstvo, pronalazi opljačkane stvari, vraća ih u roditeljski dom i, kada je sve ukradeno pronašao i vratio na staro mjesto, spaljuje kuću. Ove priče sam se sjetio kada je na prošlotjednoj raspravi na saborskom Odboru za gospodarstvo, Nikola Grmoja izrekao rečenicu o kojoj, koliko mi je poznato, nitko nije pisao, a ona sadrži svu istinu o jalovosti, bezidejnosti i, u odnosu na HDZ, sluganskom mentalitetu hrvatske parlamentarne desnice. Ta, Grmojina rečenica glasi: „Nije mi bitno što se krade novac, jer znam da kradete, meni je puno gore da se ne možete suzdržati ni tamo gdje su u pitanju nacionalni interesi”.
Priščepa
Sve dok se naša politička desnica nonšalantno odnosi prema krađi, uz uvjet da HDZ krade, i sve dok očekuje da lopov štiti nacionalne interese tako da na nekim mjestima ne krade, ostat će ono što je bila, a i sada jest – obična, besplatna i jadna HDZ-ova služinčad. Onaj tko ne shvaća da je svaka krađa, posebno kada je izvršena pod patronatom neke političke stranke, uvijek i neizostavno izdaja nacionalnih interesa, taj o nacionalnim interesima blage veze nema. Da se razumijemo, ne misli ovo jedino Grmoja, on je samo potpuno lišen refleksije, samokritike i autocenzure, pa to, bez ikakvih problema, i kaže. Ovo misli sva politička desnica koja je sada ustala protiv Plenkovića u HDZ-u, ne i protiv HDZ-a. Njima ne smeta što HDZ krade, njima smeta što HDZ krade pod vodstvom anacionalnog Plenkovića.
Nacionalni interesi su, po ovim velikanima političke misli i prosuditeljima nacionalne prakse, da HDZ politički opstane, a on opstaje samo ako krade, ali da krade, jer krasti mora, tako da vodi računa o nacionalnim interesima. U konkretnom slučaju, Most ne želi da netko krade u Ini jer je Hrvatska, zbog privatne objave nekog bića izvan vremena Boži Petrovu u vremenu koje sada želi zaboraviti, nastavila arbitražu, koju smo, razumije se, izgubili i sada trebamo Mađarima uplatiti 2 milijarde kuna. U ovom slučaju, zbog brižne zaštite nacionalnih interesa, nesumnjivo mađarskih, Hrvatska je ostala bez 2 milijarde kuna. I to je uglavnom to.
Nama, i na ljevici i na desnici, možda treba po jedan Priščepa. Treba nam netko tko će najprije obići sve lopove, vratiti ukradeno, i, u metaforičkom smislu, spaliti mjesto koje može biti, bez otpora, opljačkano. Ne treba nam kontinuitet, jer je to kontinuitet pljačke. Ne treba nam sjećanje na prošlost, jer u toj prošlosti pronalazimo politike pljačke i jad onih koji su tu pljačku podržavali ili joj se nisu suprotstavili. U toj prošlosti, dakle, pronalazimo sebe, jadne sebe. Jadnici nisu dobra osnova za nešto novo. Trebamo se zaboraviti, trebamo sami sebe zaboraviti, a to možemo učiniti samo ako sve opljačkano uzmemo lopovima, vratimo na mjesto i sve spalimo.
HDZ i Edip
Kada jadnici govore o lopovima, lopovi neće stradati, stradat će, eventualno, neka boca na stolu. Kada Priščepa govori o lopovima, lopovi stradavaju tako da im se uzme ukradeno. Sve dok lopov zadržava, sve dok ima ono što je ukrao, on nije lopov, nego posjednik. Sve dok HDZ upravlja Hrvatskom, Hrvatska nije država, nego posjed HDZ-a. Sve dok opozicija ustaje protiv HDZ-a na njihovom posjedu i po njihovim pravilima, oporba je jadna. Oporba treba postati Priščepa, treba spaliti kuću uređenu da bi je HDZ pljačkao, a to je moguće samo ako izađeš iz te kuće.
HDZ se, kao i desnica koja smatra da je Tuđmanov HDZ bio drugačiji od ovog sadašnjeg, ni po čemu ne razlikuje od Edipa. Edip je ispunio proročanstvo bježeći od njega. Svaki bijeg je ispunjavanje ili potvrda sudbine. Oni koji, primjerice, ne izlaze na birališta, bježe od proročanstva potvrđujući sudbinu u kojoj žive i koju žive. Bijegom, dakle, pristajemo na sudbinu. Edip je bježao da ne bi napravio ono što je, zbog bijega, napravio – ubio oca kako bi spolno općio s majkom. HDZ i HDZ-ova desnica se već tri desetljeća iživljavaju nad ovom državom i ovim narodom. HDZ i politička desnica ubijaju oca, a njihov otac je svaki birač koji ih je birao. Tih birača je svakim danom sve manje. I neka je.
Nekad je bilo 4,5 milijuna potencijalnih očeva HDZ-a i desnice, sada ih je za nekoliko stotina tisuća manje. Edip ubija oca, zapamtimo to. Pljačkanje države, uspostavljanje kontrole nad institucijama i braniteljskom populacijom ni po čemu se ne razlikuje od Edipovog općenja s majkom. Edip ubija oca kako bi općio s majkom, zapamtimo to. Nama prividno treba Priščepa koji će Edipa suočiti s onim što je učinio. Tek tada, ako je vjerovati mitologiji, možemo očekivati da će Edip sam sebe oslijepiti kako ne bi morao gledati ono što je učinio – ubio oca kako bi općio s majkom.
Ako mene pitate, nama ne treba ni Edip ni Priščepa, nama treba samopoštovanje. Ljudi bez samopoštovanja ne mogu imati ni državu koja će ih uvažavati. Kakvi ljudi, takva i država.
Piše Marko Vučetić
