“Ovo je mračna krčma u kojoj ništa ne funkcionira, a Plenković je glavni krčmar u toj hrvatskoj krčmi”. To je izrekao u kameru i mikrofon jedan Zagrepčanin u anketi povodom šest godina premijerskog mandata Andreja Plenkovića. Nisu zadovoljniji bili ni drugi anketirani građani, pa bi tkogod ( iz HDZ-a ) mogao pomisliti kako je sve to namješteno zbog zluradosti i neobjektivnosti novinara. No, stvari ne stoje dobro, ma koliko nas Plenković pokušavao uvjeriti u suprotno, govoreći pred ( polupraznim ) Saborom o stanju države i nacije, piše Davorka Blažević / TRIS
Bilo je ovo šest izazovnih i teških godina, velikih kriza ( Agrokor, covid- 19, rat u Ukrajini, energetska kriza …) i to je jedna od rijetkih stvari u kojoj se s premijerom možemo složiti. Samodopadne priče o velikim uspjesima, brojnim postignućima njegove vlasti, premijerovim ingenioznim sposobnostima i ugledu u EU i svijetu zahvaljujući čemu je Hrvatska danas dobro pozicionirana država razvijene demokracije i funkcionalnog sustava, e to su bajke za malu djecu. Činjenica je da je Hrvatsku dosljedno pretvorio u stranačko-crkvenu tvorevinu u kojoj iskaznica HDZ-a vrijedi više od svakog doktorata.
Vlada afera
Teško da bi sve vlade u ovih tridesetak godina hrvatske neovisnosti skupile toliko afera koliko ih je generirala Plenkovićeva nomenklatura. Cijela serija smijenjenih ministara uvaljanih u blato korupcije i kriminala, sve same uzdanice HDZ-a, osobni Plenkovićevi izabranici koji su kontinuirano minulih šest godina kompromitirali i Vladu i Hrvatsku, per fin i Plenkovića. Hvalio se svojim posebno osjetljivim radarima za kadrove, a teško je i zamisliti nekog manje talentiranog od aktualnog premijera za izbor kadrova na bitne pozicije u Vladi i državi.
Bilo je ovo, prije svega, šest aferaških godina nabujale korupcije i potpunog razlaza politike s moralom i etikom. Posljedice takve vlasti HDZ-a, na čelu s prepotentnim, samoljubivim i osionim Plenkovićem, koji nimalo ne uvažava ni kritiku ni kritičare, omalovažava Sabor, prezire ( nerežimske ) medije, permanentno dezavuira oporbu i etiketira je najopskurnijim atributima, optužujući je za spregu s kojekakvim misterioznim “vanjskim utjecajima”, prije svega ruskim, su stvaranje jedne krajnje negativne atmosfere u kojoj je dijalog misaona imenica, a razlike u stavovima povod za govor mržnje i stigmatiziranje onih koji nisu spremni biti apologete vlasti. Kad slušate tog slatkorječivog bruxelleskog đaka koji je uspješno savladao bezsadržajni politički izričaj, prekrcan lažnim obećanjima i napuhanom, nerealnom statistikom, gotovo da mu povjerujete. Onako, na prvi pogled doima se kao svojevrsni prototip europskog političara, poliglote s manirama. A daleko je to od istine…
Ako slučajno imate kakvu primjedbu na ono što zlatousti premijer iznosi, dočekat će vas s vječno ispruženim žalcima i cinizmom onoga koji je navikao na klimoglave oko sebe, pa računa da bi i svi ostali trebali s jednakim strahopoštovanjem klimati njegovoj “visosti”. Srećom, Hrvatska više nije ona iz 90-ih, Tuđmanova. Naučio je ovaj narod u međuvremenu štošta, pa i ne bojati se svoga mišljenja i boriti se za njega.
Dociranje medijima
U ovih šest godina, uz konstantno izbijanje afera koje su sustizale jedna drugu, Plenkovićev premijerski staž obilježile su i prodike javnosti ex catedra, dociranje medijima. -Javnost ovo mora znati, pazite, ovo treba reći, ovo je važno, to prenesite, to je bitno, docirao je novinarima, prozivajući bez pardona one koji mu nisu išli niz dlaku, uskraćujući im izjavu, dikvalificirajući ih zbog njihove kritičnosti prema vlasti. Tko bi rekao da će najveći Europejac među hrvatskim političarima šest godina poslije biti bez konkurencije najveći autokrat!
Ima potpuno pravo Ivo Goldstein, hrvatski povjesničar, kad kaže da je Andrej Plenković smanjio demokratski kapacitet u Hrvatskoj. Pokazao se kao najveća obmana, optička varka, premijer koji rado prijeti, redovito vrijeđa i omalovažava, a u novije vrijeme i primitivno etiketira arhaičnim, ranosocijalističkim insinuacijama o vanjskim i unutrašnjim neprijateljima.
Kad se obraća javnosti, čini to s visoka, selekcionira informacije i servira samo ono i onoliko koliko mu treba za vlastitu promociju ili za deklasiranje političkih protivnika. Za njega su novinari i javnost generalno, nužno zlo, s njima bez problema komunicira samo ako se ima razloga nečim pohvaliti. Ali, ako treba komentirati kriminal i korupciju “mangupa u svojim redovima”s kojima je okružen, uskratit će komentar i hladno uzvratiti uvredom na račun onih koji problematiziraju HDZ-ove “krive drine”. Takvim stilom šest godina vesla i turbulentnim saborskim vodama, najčešće ignorirajući neugodna zastupnička pitanja i pretvarajući one koji pitaju u metu.
Tko je povjerovao da će Andrej Plenković reformirati i civilizirati, pročistiti HDZ kada ga je preuzeo, taj se gadno prevario. Marginaliziran je jedan broj nešto ekstremnijih prvotimacaTuđmanovog, Sanaderovog i Karamarkovog HDZ-a, ali tri laste ne čine proljeće, pa je u svojoj esenciji HDZ sačuvao i svoj kadrovski profil i svoju krimogenu autentičnost.
Pandemijski debakl
U vrijeme pandemije covida-19 i instaliranja Stožera civilne zaštite radi dnevnog komuniciranja stanja zaraze kod nas, širenja bolesti i broja njezinih žrtava, doživio je i on i Stožer, potpuni debakl. Hrvatska se po broju umrlih od korone našla među deset najgorih u svijetu. Ni Stožer ni ministar zdravstva Vili Beroš koji se u jednom trenutku pretvorio u estradnu zvijezdu, pa i rado fotografirao u društvu takvih, nisu bili na visini zadatka, nisu se znali nositi s krizom, pa su je zloupotrebljavali i na njoj pokušali graditi svoje karijere.
Zlorabili su svoje pozicije za prekoredno cijepljenje kada je još cjepiva bilo u malim količinama, običnim malim ljudima zabranjivali bezmalo da dišu, nekmoli da izlaze iz kuća, a istodobno su takozvane elite tulumarile u strogo kontroliranim zatvorenim uvjetima. Nevjerodostojnost i nedoraslost težini situacije reflektirala se i na njihovu uvjerljivost, pa je Hrvatska i po broju cijepljenih u nižem razredu europskih zemalja.
Hrvatsku je tijekom njegove vladavine napustilo oko 300 tisuća mahom mladih, obrazovanih ljudi koji su odbili živjeti u atmosferi govora mržnje, nepoštovanja različitosti, klijentelizma, nepotizma i kojekakvog pogodovanja stranačkim, HDZ akvizicijama. Nisu vidjeli perspektive u državi čije institucije ne funkcioniraju, gdje pravosuđe na sinkopi donosi oslobađajuće presude za one koji su skrivili tuđu pogibiju, gdje suđenja traju po 20 godina, a suci prije donošenja presuda osluškuju što politika od njih očekuje. Nije lako voljeti zemlju u kojoj kriminalci i korumpirani polusvijet gomila bogatstvo i moć, a pošteni, vrijedni i pristojni građani jedva preživljavaju. Demoraliziranost i apatija bili su alternativa njihovom odlasku. I razumije se, otišli su.
Ina, krimen na kvadrat!
Plenković nije Sanader, ali kad je riječ o Ini, nekad moćnoj, snažnoj državnoj naftnoj kompaniji koja je visoko kotirala i u svijetu, daleko je od nedužnog. Ako je Sanader na račun mita prodao upravljačka prava u Ini mađarskom MOL-u, makar imaju samo 49 posto vlasništva, i time potpuno eliminirao hrvatski utjecaj na poslovanje ove državne tvrtke, Plenković je zbog Schengena i ulaska u OECD odobrio izvoz hrvatske nafte na preradu u Mađarsku i time zatvorio sisačku rafineriju, a Siščane koji su dobrim dijelom u njoj zarađivali za egzistenciju, poslao na burzu rada. Njegov je potez bešćutan, socijalno neosjetljiv i beskrajno samoživ. Jer, Plenković je, ako bivši član Uprave Ine Davor Mayer govori istinu, “kupio” Mađare koji su dotad blokirali ulazak Hrvatske u Schengen i OECD, gašenjem sisačke rafinerije i u energetskom smislu kapitulacijom Hrvatske. Krimen na kvadrat! Takvo što dobar, uspješan premijer ne radi.
Nije ni čudo da se nije htio odazvati na poziv Antikorupcijskog vijeća u slučaju Ina, pogotovo uz Mayera. Jer, ako je, bivšeg direktora Janafa Dragana Kovačevića i mogao obezvrijeđivati kao valjanog svjedoka zbog činjenice da je u statusu optuženika, pa sve što radi zapravo je prilog njegovoj obrani, s Mayerom više nije imao takvog opravdanja. Ipak, na Vijeće nije došao. Njemu je odiozna i sama pomisao da se odazove na poziv nekakvog irelevantnog Grmoje. Pa je, umjesto na Vijeće, otišao u Sabor govoriti o stanju države i nacije, pred polupraznim parlamentom. Ne smeta, njegov glas se daleko čuje, koliko god ga režimska “dalekovidnica”stigne pronijeti.
I što smo čuli? I država i nacija nisu bile u nikad boljem stanju. Unatoč brojnim izazovima i krizama. Jer ovim brodom upravlja najbolji od svih kapetana na svjetskim morima. Obećao je i više, i bolje. Njegova je Vlada rekla “da” LNG-u i uz pomoć EU ga izgradila, a njegove će kapacitete i proširiti, što je u ovim kriznim okolnostima golema prednost, tvrdi premijer. Obećao je stadione i Dinamu i Hajduku, financiranje jednog obroka u svim osnovnim školama s 10 kuna, na koje roditelji mogu dodati po potrebi, jer i to je demografska mjera, kaže. Sigurno takva da više nitko od mladih roditelja neće napuštati Hrvatsku jer jedan obrok djeci u školi doista je zlata vrijedan: Pohvalio se neovisnim institucijama, DORH-om, USKOK-om, pravosuđem koji svojim istragama i presudama, ističe, dokazuju da nema nedodirljivih.
-Cilj je da prosječna plaća do kraja mandata dođe do 8.200 kuna, što zahtjeva puno rada- rekao je i najavio iduću godinu kao nimalo jednostavnu. Ali, bit ćemo Vlada koja zna uvesti promjene- poručio je Plenković, najdugotrajniji od svih hrvatskih premijera, koji uz taj rekord drži i još jedan: čak 20 ministara je otišlo iz njegove dvije vlade, a uz njega ostalo ih je do danas samo troje: Butković. Medved i Obuljen Koržinek.
Toliko su se bavili aferama i sami sobom da nisu stigli nijednu jedinu reformu provesti. Da Hrvatska nije članica EU, pa premijer samo “prepisuje” odluke europske vlade i primjenjuje ih na Hrvatsku, što bi Plenković činio u ovim kriznim okolnostima? Kako bi se ponašao, kakve bi mjere donosio? Šteta što to nećemo nikad znati, ali znamo dobro da vladin paket mjera za suzbijanje krize u uvjetima rata u Ukrajini i dramatičnog rasta cijena energenata nije Plenkovićev paket, nego “europski”. Ali, hrvatski premijer, visok, jak čovjek, uvijek želi biti i veći i jači. No, to je postigao samo u svojoj stranci, u HDZ-u, pa je i razumljiva njihova uzajamna međuovisnost. Bez Plenkovića HDZ nema šanse, bez HDZ-a nema ni Plenkovića…
