HDZ-u i Crkvi odgovara da se, što je moguće prije i što je moguće sustavnije, uspostavi kontrola nad preostalim, malobrojnim slobodnim novinarima. To su novinari koji razotkrivaju afere protiv kojekakvih moćnika – uglavnom političkih i crkvenih. HDZ je uspostavio kontrolu nad svim bitnim institucijama, one danas, ako i funkcioniraju, funkcioniraju isključivo pod medijskim pritiskom. Da nema medija, odnosno, kada medijima bude, ovako ili onako, onemogućeno da javnost obavještavaju o aferama članova vladajuće, korupcijom premrežene stranke, institucije neće funkcionirati niti na ovakvoj, prilično tužnoj razini.
Plenković čini sve da onemogući rad novinarima jer ne želi funkcionalnu državu, ona, njega i njegovu ekipu, ugrožava i duboko uznemiruje. Katolička crkva u Hrvatskoj je, također, zainteresirana za to da javnost ne sazna ništa o njezinim sramotnim aktivnostima. Ona je, potpisivanjem Vatikanskih ugovora, sebi potpuno podložila ovu nesretnu državu.
Dvostruko ponižena Hrvatska
Hrvatska je dvostruko negirana i dvostruko ponižena – politički i religijski. Političko poniženje započelo je izjednačavanjem države s HDZ-om. Države koje se izjednačavaju s nekom političkom strankom, duboko su nesretne države. One traju točno onoliko koliko i ta stranka. Jugoslavija se raspala raspadom Komunističke partije Jugoslavije, a HDZ je, uz poslušno sufliranje poniženih građana, istu sudbinu namijenio i Hrvatskoj. Ona će trajati onoliko koliko traje i HDZ. Hrvatskom može vladati ili HDZ ili će, u suprotnom, HDZ učiniti sve, ne prezajući ni od plinskih boca, da Hrvatska nestane. To što HDZ radi državi, zasigurno ne radi nitko kome je do ove države stalo.
Uopće me ne začuđuju i niti malo ne sumnjam u istinitost anketa koje pokazuju da ovu stranku, koja djeluje kao instrument korupcije, podržava oko 30% hrvatskih građana. Nitko od tih podržavatelja HDZ-a ne podržava Hrvatsku kao državu. Njima do države, pa i hrvatske države, uopće nije stalo. Da uistinu postoji država, mnogi od njih bi bili procesuirani. Oni žele nešto nad čime će se HDZ iživljavati, nešto što će sustavno pljačkati, baš kao i one koje će omalovažavati. To nešto je država i ti neki su građani te države.
Kontraproduktivno je, u to smo se mogli nebrojeno puta do sada uvjeravati, kako će se kritikom HDZ-a građani osvijestiti, povratiti palo dostojanstvo i izgraditi dostojanstvenu državu. Neće. To se nije dogodilo da sada i neće se dogoditi u budućnosti. Građani s dostojanstvom nikada ne bi pristali na ovakvu, disfunkcionalnu i sustavno ponižavanu državu. Iluzorno je očekivati da će se slanjem istih politički poruka i promoviranjem istih političara, samo u različitim kombinacijama, dogoditi neka politička promjena. Naravno da neće. Sve ono što sada postoji, na razini političkih sadržaja i političkih protagonista, ne donosi promjenu. Politička promjena ne nastaje iz puke želje nekoga tko je sada saborski zastupnik, a želi postati ministar ili župan. Ako taj i postane ministar ili župan, ništa se nije promijenilo.
Poludržava identificirana sa strankom (HDZ-om)…
Mene više zanima tko će biti na čelu, primjerice, DORH-a, a manje tko će biti saborski zastupnik. Ako će glavni državni odvjetnik postati Radovan Dobronić, ili netko njegovih kvaliteta, dogodit će se promjena. U Dobroniću vidim čovjeka koji bi, da je kojim slučajem glavni državni odvjetnik, premijeru došao na raport u Banske dvore samo jednom, i to da ga uhiti zbog utjecaja na DORH. Do sada smo se nagledali glavnih državnih odvjetnika koji djeluju kao poltroni i kmetovi vladajuće garniture – uvijek spremni da ih zaštite i da im vjerno služe. Ako na čelo Vrhovnog suda dođe Zlata Đurđević, dogodila bi se promjena. Ni Zlata Đurđević ni Radovan Dobronić zasigurno ne bi slušali što im kaže neki predsjednik stranke koji trenutno obnaša funkciju premijera. Saborski zastupnici redovito slušaju nekog predsjednika stranke ili makar nekog predsjednika kluba. Zbog toga po njima ne dolazi nikakva promjena.
Smatram da bi dostojanstvene građane na izlazak na birališta više motiviralo da znaju tko će postati glavni državni odvjetnik, tko će doći na čelo Uskoka, Vrhovnog suda, HRT-a ili kakav će biti sastav Ustavnog suda itd. Na sva navedena mjesta trebaju doći ljudi koji ne slušaju niti jednog političara. Takvi znaju što je država i da ona, prije svega, služi građanima. U takvoj državi bi mnogi od sadašnjih političara dobili status koji zaslužuju – nestali bi iz javnog života, ne bi govorili o državi nego bi u sudnicama slušali govor države. Razlika između poludržave i države manifestira se u tome što poludržava šuti dok političari govore, dok u pravoj državi političari slušaju što im država govori. Država se nikada ne identificira s nekom strankom, pogotovo ne sa strankom koja služi kao instrument korupcije. Na tu identifikaciju pristaje poludržava, zato i jest poludržava.
Marko Vučetić / TRISportal
