ALARMANTNO UPOZORENJE: Europa je potpuno nespremna za ono što se događa u SAD-u


Bauk proganja Bruxelles – opet su prepušteni supersili za koju su europski interesi tek naknadna misao

Dvije najveće demokracije Zapada izlaze na izbore 2024. godine. Europska unija će kolektivno na izbore za Europski parlament, prije nego što Amerika izabere novog predsjednika i Kongres u studenom. Jedno od ovih glasovanja imat će goleme posljedice po Europu i preoblikovat će cjelokupni europski politički krajolik. Drugi će, piše The Economist, birati zastupnike u Europskom parlamentu.

Bauk proganja Europu – avet ponovno pokrenutog trumpizma. Vođenje politike na način Donalda Trumpa prvi je put nanijelo Europi mnogo boli. A to je bilo prije izbijanja rata na kontinentu. Nervoza je sada nesumnjivo veća – bilo da u Bijelu kuću zasjedne sam Trump ili pak njegova mlađa varijanta – Ron DeSantis. Svi znaju da je nevolja iza ugla, a nitko se ne može dogovoriti kako je tretirati. Poput jelena uhvaćenog svjetlima farova na automobilu, slikovito opisuje The Economist.

Europski su čelnici odahnuli u studenom 202. godine kada je Biden vratio demokrate u Ovalni ured. Za razliku od Trumpa, on nije nazivao Uniju neprijateljem niti je dovodio u pitanje smisao NATO-a. Najočitija briga, odluči li se Amerika ponovno nagnuti na Trumpovu polovicu političkog spektra, jest Ukrajina. U idealnom svijetu, ruske bi trupe bile poražene prije početka sljedećeg predsjedničkog mandata u siječnju 2025. godine. Ipak, puka prilika za jednim nepredvidivim vođom u Bijeloj kući mogla bi biti dovoljna da potakne Vladimira Putina da do tada na životu održi svoju neuspjelu invaziju. Jer upravo su američko oružje i obavještajni podaci držali Ukrajinu iznad vode – uključujući, naravno, i europsku pomoć. Pokušati pogoditi što bi učinio ponovno izabrani predsjednik Trump bilo bi, u svakom slučaju, potpuno ludo. Isti je rekao da bi mogao okončati ratu u roku od 24 sata, sklapanjem dogovora s Putinom. Ron DeSantis je, s druge strane, nedavno nazvao rat običnim teritorijalnim sporom između Rusije i Ukrajine i rekao da se Americi nije u interesu petljati tamo gdje joj nije mjesto.

U svakom slučaju, Europa ne bi imala izbora nego prihvatiti odluku Washingtona, piše Jutarnji.

Ovisnost o Washingtonu
Ako ništa drugo, europska ovisnost o Americi produbila se pod Joeom Bidenom. Prije godinu dana Constanze Stelzenmüller iz Brookingsa, think-tanka u Washingtonu, primijetila je da je Njemačka “prepustila svoju sigurnost Sjedinjenim Državama, svoje energetske potrebe Rusiji, a svoj rast izvozu u Kinu”. U današnjoj Europi, kaže Jeremy Shapiro iz Europskog vijeća za vanjske odnose, još jednog think-tanka, sva su tri aspekta sve više u američkim rukama. NATO ostaje čuvar europske sigurnosti – i ne samo zato što su zalihe oružja od Estonije do Portugala ispražnjene kako bi se ojačala Ukrajina. Velik dio plina koji je prije dolazio u Europu ruskim plinovodima sada se doprema s brodova punih frakiranog američkog LNG-a. A zelene subvencije Bidenove administracije pretvorile su Ameriku, a ne Kinu, u El Dorado za europske tvrtke.

Što učiniti kada je jamac vaše sigurnosti sumnjive pouzdanosti? Francuska, koja nikada nije baš vjerovala Americi što se tiče sigurnosne politike i zaštite kontinenta, ima desetljeća iskustva u ovoj igri. Predsjednik Emmanuel Macron moli sve one koji hoće slušati da EU mora razviti vlastitu “stratešku autonomiju”. No, u Europi, čini se, nitko nije zagrijan za ovu ideju, a naročito to nisu političke elite srednje i istočne Europe koji, po pitanju sigurnosti, ne vjeruju nikome osim Americi. Poljaci, primjerice, smatraju da je Macronova ideja strateške autonomije vođena primarno francuskim ekonomskim interesima, to jest otvaranjem šansi za francuski vojni konglomerat i izvođače obrambenih projekata. Upravo sada, piše The Economist, Europa je ujedinjena oko Ukrajine jer su njeni čelnici uglavnom na istoj strani kao i Joe Biden. Ako Amerika promijeni stav, očekujte da će jedan dio Europe slijediti taj primjer.

No, čak i podijeljena Europa ima nekoliko diplomatskih karata za odigrati, bez obzira tko sjedi u Bijeloj kući. Republikanska administracija bila bi, recimo, izrazito neprijateljski orijentirana prema Kini. Da bi Amerika izolirala svog glavnog suparnika potrebna joj je pomoć Europe, koja samo želi smanjiti svoju ovisnost o Kini, ne i prigušiti je. Uloga Europe kao balansne sile mogla bi joj dati određeni utjecaj na Bijelu kuću.

No, magnituda tog utjecaja vjerojatno ne bi bila velika. Dakle, Europa će opet biti prepuštena na milost i nemilost supersili za koju su europski interesi tek naknadna misao. Bruxelles će u 2024. godinu ući nadajući se najboljem: i bez financijskih sredstava da se za nadolazeću prijetnju pripremi na neki drugi način, piše Jutarnji.