U samo jednom danu u firmi SAS krajem osamdesetih Stanislav Antić, direktor, podijelio je ključeve za 73 stana i potpisao tri kredita za kuće svojim radnicima. Nekoliko godina kasnije, početkom devedesetih, s plastičnom vrećicom u rukama i epitetom komunjare napustio je pogone tvornice koja je činila osnovu zadarske i dobrim dijelom hrvatske ekonomije, piše Mare Knežević/Index.hr

Na predstavljanju knjige Stanislav Antić: Moje životno djelo u zadarskom ogranku Matice hrvatske skupila se sva sila svijeta, sve skupa je kasnilo i svi su htjeli svoj primjerak knjige koja je izašla točno godinu dana nakon što je Antić preminuo. Moje životno djelo su memoari u kojima se prisjeća svega – odrastanja na otoku Prviću, gladi, rata, logora, školovanja, zapošljavanja i politike.

U Zadarskoj privredi njegov poslovni put započinje u tvornici šivaćih strojeva nazvanoj po narodnom heroju Vladi Bagatu. Tamo su se u samo nekoliko godina s dobrim poslovnim rezultatom radnicima u proizvodnji toliko povećale plaće da je preko 400 njih moralo prijaviti osobne dohotke za dodatno oporezivanje, a prosječna plaća u Bagatu je tada bila dva puta viša od prosjeka u Jugoslaviji.

Čovjeka koji je govorio istinu i borio se za svakog dobrog radnika, a neradnike nije cijenio, pratila je UDBA, partija je tvrdila da je protiv samoupravljanja, da “muči ljude i strojeve”. U tvornici Vlado Bagat, gdje je bio direktor jednog sektora, tako je dobio otkaz.

Tužio je firmu i nakon nekoliko godina krenula su ročišta. U vremenu koje je prošlo radnici su shvatili kako je oko 400 radnika Bagata, nakon što su uzeli izlaznicu za neplaćeno za vrijeme radnog vremena, dolazilo na sud i vikalo: “Vratite nam Antića! Vratite nam Antića!”

Bio je jedan radnik iz Bibinja koji je rekao: “Ne mogu ga štampanoga vidjeti, ali ako bi sutra bio referendum da ga izaberem za direktora, ja bih ga izabrao, jer on meni i mojoj djeci osigurava lagodan život kojega malo gdje ima na svijetu.”

Nakon otkaza – otišao loviti prstace

Nakon otkaza otišao je na svoj otok Prvić i počeo loviti prstace. Poduzetan kakav je bio, poznavajući otok i susjedne otoke, u dva dana bi zaradio mjesečnu plaću diplomiranog inženjera u Bagatu. Kad su to vidjeli, neki otočani su ga prijavili, a uskoro je na snagu stupio Zakon o zabrani izlova prstaca.

Nakon nekog vremena uslijedio je njegov povratak u Bagat, i to u otpisani pogon SAS od kojega je minucioznim vođenjem i planiranjem stvorio respektabilnu tvornicu Specijalnih alatnih strojeva – najuspješniju ne samo u Hrvatskoj nego u cijeloj tadašnjoj Europi.

SAS se kroz nekoliko godina prometnuo u pravo gospodarsko čudo jer se u knjizi može naći podatak i da je od 1980. do 1990. godine po sadašnjim mjerilima ostvarivao oko 20 posto profita cijele hrvatske privrede. Očito je da je posao bio profitabilan, što se kasnije materijaliziralo i kroz niz donacija zadarskom školstvu, zdravstvu, sportu i socijali.

Bez ijednog dinara kredita, u nove tehnologije, proširenje tvornice i izgradnju nove poslovne zgrade uložili su 250 milijuna dolara, isključivo iz vlastitih sredstva.

“Plaće radnika u SAS-u su bile dvostruko/trostruko veće nego u sličnim tvornicama bivše države, radnici su u prosjeku za godinu dana od zaposlenja dobivali stanove, u tvorničkom restoranu blagovala se najbolja spiza. Vodeći računa o tradiciji, običajima i vjerskim osjećajima, petkom obavezno riba. Radnicima su se na radno mjesto donosili kava, čaj, sokovi, keksi… U Antićevoj viziji radnici su imali integritet i društvene stanove, zarađivali velike plaće i stvarali obitelji”, piše urednik knjige, dugogodišnji zadarski novinar Nedjeljko Jusup.

Danas vidimo nove generacije djece SAS-ovih radnika koji žive u tim stanovima, a mnoge odluke o drugom i trećem djetetu u obiteljima došle su nakon povećanja plaća i stabilnosti radnih mjesta koje je nudio SAS. “Nakon prvih potpisanih ugovora, između 1978./79. godine, kad smo već imali preko 20 milijuna dolara dogovorenoga posla, bio sam uvjeren da ćemo postati tvornica novca”, piše Antić. I to su postali.

Kako je tekao postupak dodjele stanova radnicima?

U knjizi je objasnio i postupak dodjele stanova radnicima:

“Kvartalno, svaka tri mjeseca na zboru radnih ljudi izjavljivao bih što će biti ostvareno, kakve ćemo plaće dobiti i kakav će biti bod. Na zboru radnih ljudi sam također izjavio da će svih 350 radnika, koliko je bilo zaposleno, u najskorije vrijeme, s rokom od tri godine, dobiti stanove prema zakonu i društvenom dogovoru koji je važio u Hrvatskoj. Onda smo poduzeli mjere da to i osiguramo. Sastavljena je komisija koja je izradila spisak po kojemu smo se ravnali i kupovali. Uglavnom za 3 do 4 godine, oni koji su bili prvi u poduzeću, dobivali su stanove, a poslije, kako je tko dolazio. Netko je čekao godinu dana ili dvije, ili u nekim slučajevima kraće.”

Nema Zadranina i Zadranke koji je s malim djetetom došao na zadarsku pedijatriju i kojem nije zatoplilo oko srca pri pogledu na jednu od najljepših posveta koja stoji na ulazu. Tamo jednostavno, a opet moćno piše: “Djeci Zadra s ljubavlju, radnici tvornice SAS, godina 1987.”

SAS je, naime, izgradio svojim sredstvima za djecu Zadra zgradu Pedijatrije koristeći najbolji nacrt i materijale te je i dandanas jedna od novijih i boljih zgrada u kompleksu Opće bolnice, a tijekom Domovinskog rata njeno atomsko sklonište poslužilo je za zaklon ranjenika i teške operacije.

U SAS su dolazile delegacije domaćih i stranih firmi, svi su htjeli vidjeti kako to radi firma koja je od pogona za otpis porasla do 20 posto hrvatske ekonomije, a sve iz jednog Zadra. Visina plaća radnika u Zadru potaknula je štrajkove u firmama diljem Jugoslavije.

Tražili su veće plaće, ali za to nisu imali osnove. U Meblu u Novoj Gorici štrajkalo se tri dana. Kasnije mu je tamošnji direktor rekao: “Moj Antiću, koliko ste Vi meni muke zadali. Moji su se radnici pobunili da imaju niske plaće u odnosu na one iz SAS-a, i to od ‘lijenih Dalmatinaca’.”

Do rata su ga nazivali kapitalistom, a u ratu je postao komunjara. Mnogi pamte njegov odlazak preko porte SAS-a u koji se više nikad nije vratio, a koji nakon njegov odlaska više nikad nije tako dobro poslovao. Dapače, propao je. Okoristili su se pojedinci, i to dobro, a šira zajednica od svega nije imala nikakve koristi. Dapače, ljudi su ostali bez posla, firma se ugasila, a s njom i dotad nevjerojatno uspješna metaloprerađivačka industrija u Zadru.

Deset godina kasnije Antić se vratio na zadarsku javnu scenu. Na Nezavisnoj listi osvojio je premoćnu većinu i trebao biti izglasan za gradonačelnika Zadra. No, to se nije dogodilo.

U jednoj od najvećih izdaja koje pamti suvremena zadarska politika, Renata Peroš, osoba s njegove liste, na skupštini diže ruku za Božidara Kalmetu i on tada postaje gradonačelnik, a ona i dandanas stoluje na čelu Narodnog muzeja u Zadru, bez osvrtanja na čin koji je prenerazio sve, osim, dakako, onih koji su u njemu direktno sudjelovali. Bio je to događaj koji je promijenio tijek politike u Zadru.

Na momente se čini kao da je u osobi Stanislava Antića prikazano sve ono što je društvo u svojoj srži činilo za njegova životnog vijeka, od gladi u ranom djetinjstvu, preuzimanja uloge oca obitelji s dvanaest godina, dok nije znao očevu sudbinu, briljantnih momenata u školi koji su tek desetljećima kasnije došli na naplatu, straha od Talijana, Nijemaca, ustaša, upornosti na svim poslovima, izdaje kolega, pokušaja rada za opće dobro, pretvorbe, privatizacije, političke izdaje, okretanja samome sebi i konačno nagrade za životno djelo.

Sve to Stanislava Antića išibalo je u životu u kojem je vraćanje duga zajednici bila misao vodilja. Prošlo je još desetljeće i kusur dok nije dobio nagradu Grada Zadra za životno djelo, koju mu je, da ironija bude na mjestu, dodijelio Božidar Kalmeta. Kao pogrbljeni starac Antić je stao na pozornicu HNK Zadar i na primanju nagrade, bez imalo gorčine, kazao: “Nećete biti sretni ako budete bogati u siromašnom društvu. Radite za opće dobro.”

“Iza Antića su ostala velika djela, ideje i vizije. Možda se čini da ih više nema, da su nestale ili da su pometene u vremenima promjena, ali s idejama je uvijek tako. Sklone se u nesklonim vremenima i, kako u oproštaju reče Antonio Vučetić, čekaju da neki novi ljudi prepoznaju one koji su im uvijek bili skloni. A Stanislav Antić je bio takav. Jedan od zadarskih velikana. Vizionar. Čovjek ispred svog vremena, koji u kolektivnoj memoriji Zadra i Hrvatske ostaje upisan ne samo kao iznimno uspješan direktor nego i kao čovjek koji je cijelog života imao izraziti osjećaj za potrebe i svojih radnika i cijele društvene zajednice”, kazao je Jusup.

Zanimljiva stavka u knjizi su prvi put objedinjene donacije SAS-a Zadru, Zadranima i zadarskom području. Nevjerojatan niz donacija bez kojih Zadar i okolica ne bi izgledali kako izgledaju danas. Darivanja SAS-a gradu Zadru pod Antićevim vodstvom između 1980. i 1990. godine:

1. oprema za centralno grijanje u Tehničkoj školi
2. donacija za popravak crkve sv. Stošije 1986. godine
3. donacija sredstava Filozofskom fakultetu za obnovu Sv. Dimitrija, donacija za obnovu Nadbiskupske biblioteke (150 tisuća maraka)
4. donacija za izgradnju Sveučilišne knjižnice, donacija opreme za noćno slijetanje na Zračnoj luci Zadar
5. donacija sredstava za obnovu Gradske lože 1983. godine
6. kupnja trobojnog tiskarskog stroja za Narodni list (650 tisuća dolara)
7. financiranje filma i serije Zadarski memento
8. donacija nove opreme za transfuziju bolnice, kupnja dvaju inkubatora za rodilište
9. nabava prvog gastroskopa i kolonoskopa za zadarsku bolnicu, energetska jedinica Srce – koronarna jedinica, ultrazvuk, uređaj za mjerenje srca pod opterećenjem (zajedno Tankerska i SAS)
10. podrška poslovanju NK i KK Zadra, kuglana i streljana u Mocirama
11. donacija za novo Kazalište lutaka
12. autobusni kolodvor u Zadru – polovina vrijednosti donacija SAS-a
13. Jedriličarskom klubu Uskok: 50 tisuća metara kubičnih nasipa, dizalice za brodove i jahte, donacija 10 jedrilica (Elan 19 i Elan 31), komplet čamaca za Veslački klub.
14. inicijator za modernizaciju telefonske centrale Pošte u Zadru (tri milijuna maraka)
15. dogradnja prostorija uz dvoranu Jazine vrijedna tri milijuna maraka
16. zgrada Pedijatrije s kompletnom opremom i najsuvremenijim atomskim skloništem koje je spasilo ranjenike u Domovinskom ratu, vrijedna više od šest milijuna dolara 1987. godine
17. nabava opreme za Radio Zadar, opremanje razreda MIOC-a računalima Apple
18. inicijator nabave rendgenskog aparata (zajedno s Tankerskom i Dalmatinskom bankom) vrijednosti dva milijuna maraka
19. 2 milijarde dinara za tvornicu Cenmar
20. izgradnja nasipa u Bibinjama
21. trafostanica za zadarske otoke (50 milijardi dinara)
22. donacija sredstava za obnovu Nadbiskupskog dvora i stola u Zadru.