Poslovni savjetnik i IT stručnjak Marko Rakar na svom je blogu komentirao skrivanje dividende Gordana Grlića Radmana te objasnio što je sve korupcija, a po njegovim definicijama korumpiran je i premijer i šef HDZ-a Andrej Plenković.

“Ova država će na kraju, kada se bude radio obračun, zapamtiti Plenkovića kao predsjednika vlade koji je bio korumpiraniji, karakterno kvarniji i veća štetočina od Ive Sanadera“, napisao je Rakar.

Njegovu kolumnu prenosimo u cijelosti:

Promatram ovu situaciju koja se dogodila s Gordanom Grlićem Radmanom kojem se “dogodilo” da je zaboravio prijaviti neke milijune EUR-a isplaćene dobiti u svojoj imovinskoj kartici. Ta dobit proizlazi iz suvlasništva nad tvrtkom koja posjeduje defacto monopol dodijeljen od države. Tu Agroproteinku sam prvi puta primijetio u izvještajima Ureda Predsjednice pa mi je bilo zanimljivo shvatiti što oni tamo rade i zašto (prije ih, koliko znam, tamo nije bilo kao dobavljača).

Čovjek koji bi trebao voditi vanjsku politiku države ima problema u ispunjavanju imovinske kartice
Dakle imamo problem da čovjek koji je navodno zadužen voditi vanjsku politiku cijele države, koji ima dvojbene jezične sposobnosti i na materinjem jeziku, te sasvim sigurno pogrešne procjene vanjskopolitičkih partnera, ima problema u ispunjavanju imovinske kartice. Grlić Radman je tako još jedan u nevjerojatnom nizu Plenkovićevih ministara koji nije u stanju ispoštivati ovakve jadne, okljaštrene i po svim kriterijima nevjerojatno blage antikoruptivne mjere poput ispunjavanja imovinske kartice. Nisam brojao, ali broj ministara koji je morao otići u posljednjih šest-sedam godina je sada skoro pa duplo veći od ukupnog broja ministarskih pozicija u vladi.

Propusti ovog tipa, da državni dužnosnik propusti navesti svoju imovinu su tu s razlogom i samo totalnom idiotu može promaknuti misao da je možda morao nekome prijaviti neke milijune eura koji su mu sjeli na račun dok obavlja javnu dužnost.

Ipak obzirom na opću toleranciju na korupciju koju imamo, apsolutni nedostatak volje da se vodi primjerom i da sam predsjednik vlade “plijevi” loše primjere iz svoje administracije, počevši od Radmana, preko raznih Barbarića na dalje, nema nikakvog čuda da postoji mišljenje kako je plaćanje kazne povjerenstvu za sukob interesa samo po sebi dovoljno da ispere grijeh sakrivanja.

U uređenom društvu, svima bi bilo odmah jasno, počevši od Radmana, kako ovaj propust nije dopušten, ostavka bi odavno bila na stolu, te bi mi svi zajedno danas već razglabali o tome tko je (više nego zakašnjela i dobrodošla) zamjena, no u kleptokratskom društvu u kojem živimo, “propusti” se minoriziraju i svode na razinu nebitnog prometnog prekršaja poput pogrešnog parkiranja.

Dvomilijunski “propust” Gordana Grlić Radmana je simboličke prirode, “osim” monopola kojeg mu je država dodijelila i koju ovaj aktivno njeguje desetljećima čini se, barem za sada, kako nije bilo druge materijalne štete. Ipak, borba protiv korupcije se vodi prvenstveno na simboličkoj razini i pozitivnim primjerima. Ako malo bolje pogledate što korupcija radi, vidjeti ćete kako korupcija direktno utječe na naše osobne slobode i vladavinu prava, kako erodira naše povjerenje u državu i u konačnici direktno utječe na našu vlastitu mogućnost da sagradimo bogatstvo i imovinu.

Razlog zbog kojeg su stotine tisuća ljudi u proteklim godinama napustile hrvatsku nije nužno taj što su ovdje živjeli loše, nego velikim dijelom zato što znaju da znanje, uporni rad i vještina nisu dovoljni za uspjeh, da je osim tih elemenata potrebno još “sastojaka” a koji se uglavnom sastoje od nekog tipa korupcije koji je prečesto povezan s bojom stranačke knjižice (neovisno o tome koje je ona boje, ovisno već o aktualnoj pobjedničkoj opciji ili zemljopisnom porijeklu).

Korupcija nije uvijek razmjena novca, ja pogodujem nekome a on meni isplaćuje naknadu. Daleko opasniji oblici su razmjene usluga koje nisu uvijek mjerljive ili uočljive jer nije moguće direktno povezati transakcijsku prirodu aktivnosti dvije strane. Korupciju je teško otkriti jer, za razliku od “običnog” kriminala u kojem je jedna strana kriminalac a druga oštećeni, u slučaju korupcije obje strane su vitalno zainteresirane da se nikada ne sazna da je do došlo do neke koruptivne radnje. Tko npr. može jamčiti da neka tvrtka ili pojedinac kojoj je Radman pogodovao nije naručila neku fiktivnu uslugu od Agroproteinke?

I to isto možemo reći za svaku tvrtku koja je povezana s bilo kojim državnim dužnosnikom i tisućama državnih i javnih službenika na svim razinama. Zato je simbolika transparentnosti iznimno bitna, no mi je niti približno ne poštujemo, dapače, od samog vrha vlasti na niže ona se ignorira i minorizira.

I tu nas priča dovede do aktualnog predsjednika vlade. Kada on ispadne kao tema razgovora, vrlo često ćete čuti kako on nije korumpiran, no korupcija koju razmatramo je ona u kojoj je on direktno i novčano bio nagrađen za neku “transakciju”. Ali korupcija je daleko više od toga, korupcija je svaka situacija u kojoj osoba na vlasti omogućuje korupciju, primjerice instaliranjem na pozicije moći ljudi koji aktivno kradu ili pogoduju drugima (različiti Radmani, Žalci, Marići, Kujundžići, Kitarovići, Beroši, Barbarići i tko zna koliko velika bulumenta kompromitiranih i korumpiranih na svim razinama).

Korupcija je i nečinjenje u trenucima kada je nužno djelovati i poslati simboličnu poruku kako bi se održao autoritet i povjerenje u sustav, baš kao što je to sada s Radmanom (ili Barbarićem ili…). Korupcija je i manipulacija cjelokupnim sustavom kako bi se ostvarile ambicije jedne osobe (koliko god one neracionalne i sulude bile), a za ostvarenje čega je netko, poput Plenkovića, voljan žrtvovati sudbinu cijele nacije – a cijeli proces se još u postupku interpretira kao velika pobjeda, postignuće ili kako je to jučer lijepo interpretirao “Čovjeku na kraju bude žao činiti dobro”, a što je osobita razina samoobmane.

Ova država će na kraju, kada se bude radio obračun, zapamtiti Plenkovića kao predsjednika vlade koji je bio korumpiraniji, karakterno kvarniji i veća štetočina od Ive Sanadera, sedam godina vlasti će biti sedam izgubljenih godina rasta u kojem plodove tog rasta i okolnosti koje su nam išle u prilog nismo iskoristili za boljitak sviju, nego za gradnju velikog PR-ovskog Potemkinovog sela tankih fasada i stvaranja privida borbe za uspješniju Hrvatsku, a sve u funkciji utaživanja gladi za moći jedne jedine osobe.

Mart Laar je jednom prilikom, usred Zagreba, izgovorio rečenicu “Borba protiv korupcije počinje tako da sam nisi korumpiran.”. Tada ju je izgovorio u lice Ivi Sanaderu, ali kao što vidimo, petnaest godina kasnije, s borbom i dalje ne možemo početi jer oni koji bi je morali započeti i voditi su sami kompromitirani i korumpirani.