Reforma nije prošla. Ministri svih resora, osim socijale, odbili su i samu pomisao na pravedniju raspodjelu državnog novca. A pravednijom raspodjelom gotovo 12 milijardi kuna, tvrdili su kada su najavljivali reformu, bez državnog bi novca ostali oni kojima nikakva pomoć nije potrebna, dok bi više novca dobili oni kojima je doista potreban
Vlasnik uspješnog restorana u jednom gradiću u unutrašnjosti zemlje prošle je godine svoju obitelj počastio odmorom u Sjedinjenim Američkim Državama. Glavna je destinacija bila Disneyland, no odlučili su da nema smisla putovati s dvoje djece tako daleko i vratiti se nakon tjedan dana. Njihovi blizanci sljedeće će godine krenuti u školu, pa su iskoristili posljednju priliku da negdje otputuju u listopadu. Ostali su mjesec dana i putovali Amerikom. Rentali su automobil, veliki i komforni, iako znatno lošiji od BMW-a vrijednog 35.000 eura koji voze kod kuće.
Rodbina se za to vrijeme brinula o njihovu psu, zalijevala cvijeće i održavala okoliš oko njihove prekrasne obiteljske kuće od 130 četvornih metara.
U njegovu gradiću svi znaju vlasnika restorana. Znaju ga službenici u poreznoj upravi, znaju ga u centru za socijalnu skrb, znaju ga u ispostavi HZZO-a. Mali je to grad, išli su skupa u školi. Svi znaju da je vlasnik restorana prijavljen na 2500 kuna plaće. Supruga mu ne radi. I zato je on za administraciju siromašan čovjek. Jer administraciju ne zanima njegova imovina, nju zanimaju samo prihodi, i to oni legalno prijavljeni.
Prihod njegova kućanstva je bijednih 625 kuna po članu obitelji, pa on ima pravo na dječji doplatak – 500 kuna mjesečno za dvoje djece, supruga i on imaju besplatno dopunsko zdravstveno osiguranje, a djeca će, kad na jesen krenu u školu, od grada dobiti besplatne udžbenike. Sad plaćaju najnižu cijenu vrtića za svoje blizance. Jer su im prihodi niski.
U zgradi preko puta njegove kuće živi druga obitelj. Otac je dobio otkaz u lokalnoj tvrtki kao višak. Majka je zaposlena u banci, ima plaću 5000 kuna. Njihova kći ide u 2. razred osnovne škole. Žive u stanu od 57 kvadrata koji su dijelom kupili na kredit, za što mjesečno plaćaju ratu od 1800 kuna. Njihov je prihod, za administraciju, dvostruko veći od onog vlasnika restorana – gotovo 1670 kuna po članu obitelji.
Stoga ta obitelj nema pravo ni na dječji doplatak, ni na besplatno dopunsko zdravstveno osiguranje, ni na besplatne udžbenike. Ova istinita situacija u Hrvatskoj nije rijetka. U državi, u kojoj je poznato da malo koji obrtnik ili poduzetnik prijavljuje svoju cjelokupnu zaradu, većina socijalnih naknada – a im ih 80-ak, u nadležnosti je desetak ministarstava i za njih godišnje trošimo između 10 i 12 milijardi proračunskih kuna – bazira se samo na dohodovnom cenzusu. Imovina se ne uzima u obzir jer je to, kako su svi do sada tvrdili, prekomplicirano.
Odmah po osvajanju vlasti, Kukuriku koalicija najavila je da će takve nepravde postati dio crne prošlosti i, kao jednu od svojih najvažnijih i najvećih reformi, najavila je upravo reformu socijalnih naknada i uvođenje jedinstvenog imovinskog cenzusa kao bazičnog kriterija za ostvarivanje prava. Jedino tako, tvrdili su, novac koji izdvajamo – a radi se o gotovo 12 milijardi kuna godišnje, ne računajući izdvajanja za mirovine, zdravstvo i nezaposlene – može završiti u rukama onih kojima zaista treba. Pravednom raspodjelom, tvrdili su, ostat će dovoljno novca da se povećaju socijalne pomoći, koje su ispod granice aposlutnog siromaštva, a da istovremeno nitko kome je to doista potrebno ne ostane bez ijednog prava.
Međutim, kako stvari stoje, od te reforme neće biti ništa: od ideje jedinstvenog imovinskog cenzusa u potpunosti se odustalo jer taj projekt, koji je vodila potpredsjednica Vlade Milanka Opačić, očito nije imao stvarnu političku potporu. Naime, ministri svih resora – osim socijale – odbili su i samu pomisao da se njihovim korisnicima promjene kriteriji za dobivanje naknada, pa makar oni bili i pošteniji i pravedniji.
Zaključili su da je socijalni i politički trenutak takav da ni jedna (ali baš ni jedna!) naknada za koju su zaduženi – a radi se o ministarstvima branitelja, obrazovanja, rada i mirovinskog sustava, zdravlja i regionalnog razvoja, koje je zaduženo za prognanike i izbjeglice – nije pogodna za primjenu jedinstvenog imovinskog cenzusa!
– Uvođenje imovinskog cenzusa ideja je stara barem jedno desetljeće i nikada do sada nije provedena – ne zato što to nije moguće, nego zato što predstavnici određenih resora nisu željeli pristati na to i svaki bi se put njegova primjena svela samo na naknade iz čiste socijale. Promjena kriterija i dodjela naknada na temelju cjelokupne imovine pojedinca politički je vrlo nepopularan potez, jer uvođenje takvog cenzusa automatski znači da će jedan dio primatelja naknada otpasti, što uvijek proizvede društveno nezadovoljstvo. Najbliže smo realizaciji bili 2007. godine, kad smo razrađivali imovinski cenzus za dopunsko zdravstveno osiguranje. I nije prošao. Tako da sam bio sumnjičav i ovaj put, u ovom vrlo osjetljivom vremenu krize. Svaki dan nas obasipaju podacima o porastu siromaštva u društvu i svakako politički nije popularno uvoditi radikalne reforme – kaže prof. Zoran Šućur, predstojnik Studijskog centra socijalnog rada zagrebačkog Pravnog fakulteta, redoviti dionik socijalnih reformi posljednjih 15-ak godina.
Izvor: Jutarnji list
