Hrvatska se danas prisjeća velike tragedije koja je 7. lipnja 1993. godine zavila košarkaški svijet u crno. Prije dvadeset godina u prometnoj nesreći kod Denkendorfa poginuo je Dražen Petrović, “košarkaški Mozart”, jedan od najvećih šutera u povijesti igre, i mnogi će reći najbolji hrvatski košarkaš ikada.
Njegovo ime i dva desetljeća nakon njegovog posljednjeg koša, legenda živi.
U moru tekstova i video materijala, odabrali smo one izjave o Draženu koje najviše govore o njegovom liku, djelu i ostavštini.
Dražen o sebi…
“Nikad nisam propuštao jutarnji trening. Bilo mi je svejedno ustajem li se u šest ili sedam. U dvorani sam bio samo ja i čistačice. Postavljao sam stolce po parketu i vodio loptu između njih. Tako sam vježbao driblanje. Uživao sam u tome. Ako neki puta nisam mogao na trening, istoga trena bih se razbolio.”
“Nitko nikad nije dobio sve utakmice. Što prije shvatiš, bit će ti lakše. Plakanje za jednim porazom, ma koliko bio bolan, samo će usporiti karijeru. Ako si čist pred sobom, ako znaš da si sve dao za pobjedu, najbolje je zaboraviti. Zaboraviti odmah”.
“Ovo je posao u kojem nemaš pravo na slab dan. Više od svega osjećam obvezu prema navijačima. Moraš vratiti njihovu ljubav. I zato nikad nisam uzeo slobodan dan na parketu. Igrao sam za njih, klub. I za sebe”.
“Ima nešto jače od mene. Najsretniji sam kada radim. Kada stojim, propadam. Teško mi je to opisati nekome tko nikad nije osjetio zvuk kada si sam u dvorani s loptom”.
“U mojoj karijeri nema nikakvih tajni. Sve što postižem to su obični elementi košarke. Jednostavnost je u tome što ja više nego drugi radim i više nego drugi ponavljam svoje vježbe. Točno. Treniram četiri do pet sati kada putujem. Na pripremama i više. Veliku pozornost poklanjam tehnici. Ne znam kako drugi rade, ja mislim da treniram dobro. Talent sam respektirao do 16. godine. Nakon toga, priklonio sam se teškom radu. Svaki dan treniram, dugo i naporno.”
“Da sam u Šibenki i Ciboni radio koliko sam radio otkada sam došao u NBA bio bih 30 posto bolji igrač”.
Izvor: Objektiv