Kad sam bio mali, mogli su me “lemati” koliko su htjeli, ne bih pustio ni suzu. Sad samo teku. Imamo loših i manje loših dana. Ne možemo biti dobro. I ne želim ni biti – osjećao bih se kao da sam iznevjerio Noru da potiskujem, da ne mislim na nju stalno… – tako novinarima Globusa govori Ivica Šitum.
Tata male Nore koji posljednja dva i pol mjeseca živi ono što je cijenjeni nizozemski pisac P. F. Thomese u svojem autobiografskom pripovjednom eseju posvećenom Isi, njegovu mrtvom djetetu (“Dijete sjene”, Fraktura, preveden na više od 15 jezika), nazvao riječju koja nedostaje. Thomese pita: “Dijete bez roditelja je siroče. No kako se zovu otac i majka umrla djeteta?”
Đana Atanasovska i Ivica Šitum i dalje se zovu Norini roditelji.
I jedan od načina da prežive je da pokušaju, tumače uglas, vratiti barem dio dobrote koju su dobili – u akciji za Noru u samo nekoliko prvih dana veljače prikupljeno je više od pet milijuna kuna za eksperimentalno liječenje u dječjoj bolnici u Philadelphiji. Noru nisu uspjeli spasiti, ali ostao je zavjet – moramo to vratiti. A vratili bi, odlučili su, osnivanjem zaklade i gradnjom kuće za roditelje djece oboljele od malignih bolesti. Već idući tjedan, na inicijativu gradonačelnika Milana Bandića, razmotrit će u gradskoj upravi moguće lokacije za kuću.
Novinare Globusa primili su u svom podstanarskom stanu u centru Zagreba, u koji su se preselili nakon što je Nori, prije dvije i pol godine, dijagnosticirana leukemija. U Zagrebu namjeravaju i ostati jer im povratak u Zadar, grad u kojemu su živjeli dok se Nora nije razboljela, izgleda nepodnošljivim. Đana i Ivica osam su godina zajedno. Ivici je to drugi brak – iz prvog ima dvoje odrasle djece. Njihovih osam godina vrijedi, pričaju, nebrojeno više.
“Jako se dobro slažemo. Među nama postoji neizgovoreno razumijevanje. To je ono – ili se nađeš ili ne. A mi smo se našli. Nekoga ovakve stvari udalje. Nas su zbližile. Stalno smo jedno drugome podrška. Kad jedno padne, drugo ga diže”, kaže Ivica.
“Mi smo samo jedni od roditelja koji trpe. Nismo jedini. Ima ih mnogo koji prolaze golgotu, ali u tišini, u mraku. Danas se osjećam krivim zbog njih, o nama i Nori sve se zna, mi smo dobili šansu, i zato osjećam obavezu do kraja svog života pomagati drugima, onako kako su drugi pomagali nama. Ne možemo promijeniti svijet, ali možemo napraviti mali korak i pokušati olakšati život roditeljima koji proživljavaju sličnu sudbinu”, govori Ivica, a supruga Đana se nadovezuje:
“Naravno, nećemo nikome zatvoriti vrata. Morali smo po zakonu odrediti i konkretan cilj. Naš je konkretan cilj izgradnja smještaja za roditelje i djecu zato što smo na svojoj koži osjetili kako je to ogroman problem kad dođete u Zagreb iz drugog grada radi liječenja djeteta. Mi smo na Rebro došli doslovce preko noći, s malom torbom, samo dan nakon što su Nori u Zadru dijagnosticirali leukemiju… Ostavite sve: kuću i posao, iščupate se iz svoje sredine jer morate neprekidno biti uz svoje dijete. I to traje mjesecima. Po nekoliko mjeseci gotovo i ne izlazite iz bolnice. Život vam stane kad čujete dijagnozu svoga djeteta, ali računi svejedno pristižu, krediti idu… Vama se sve sruši, ali život mora ići dalje” , izjavila je Đana za Globus.
Izvor: Jutarnji list
