Svjetski poznati nobelovac, revolucionar i državnik Nelson Mandela preminuo je danas u 95. godini života.
Mandela je već duže vrijeme bolovao od infekcije pluća.
Vijest o njegovoj smrti potvrdio je predsjednik Južnoafričke Republike Jacob Zuma u televizijskom obraćaju naciji.
– Mandela nas je ujedinio i zajedno se opraštamo od njega – rekao je Zuma.
Mandela je rođen 1918. godine, a između 1994. i 1999. obnašao je dužnost predsjednika Južnoafričke republike, kao prvi crni Južnoafrikanac na toj poziciji. Izabran je na prvim otvorenim višerasnim izborima u toj državi.
Njegova Vlada raskrstila je s ostavštinom apartheida, borila se protiv institucionaliziranog rasizma, siromaštva i nejednakosti.
Nelson Mandela: Jedan od najvećih političara i Afrikanaca prošlog stoljeća
Malo je ljudi na svijetu koji su na tako epohalan način obilježili jedno vrijeme i toliko pozitivno utjecali na društvene i političkepromjene kao jedan od najvećih političara i Afrikanaca Nelson Rolihlahla Mandela, prvi crni postaparhejdski predsjednik Južnoafričke Republike.
Čovjek velikih i čvrstih načela i jedan od rijetkih političara čiji je moral ostao neukaljan, gotovo jedini koji se nakon obavljenog zadatka, kojem je posvetio cijeli svoj život i zbog čega je 27 godina proveo u najgorim zatvorima (uglavnom u samici) opskurnog režima, svojevoljno povukao s mjesta nacionalnog lidera poslije samo jednog predsjedničkog mandata iako teško da bi se našao itko tko bi ga tada u izbornoj utrci mogao pobijediti. Nelson Mandela svakako ulazi u panteon najvećih političara suvremene povijesti i jedan je od najvećih simbola uzbudljivog i nepredvidljivog 20. stoljeća.
Ostati postojan ine izdati vlastite postavke i ideale te se odvažiti na kompromise, ustupke i svrsishodne odluke, čak i kada zapaljena masa traži i očekuje radikalna i populistička rješenja. Imati karakter da se ne popusti i ne potpadne pod utjecaj većinske strasti i raspoloženja, uvijek pokušavajući gledati dalje od trivijalnog trenutka ushita koji donosi slavu.
Mandela je riskirao i vlastitu karizmu u ime općeg dobra. Išao je protiv struje i kada bi mu to donosilo pad popularnosti u ime viših interesa. Bio je velik u borbi s Golijatom, a još veći nakon pobjede prema poraženom, koji dok je vladao prema njemu nije imao milosti. Nije bez vraga rekao: “Mojih 27 godina zatvora nije bilo uzaludno, to mi je pomoglo da se usredotočim”.A usredotočio se na borbu protiv odurnog sustava aparthejda, koji je nametnula bjelačka manjina u njegovoj domovini Južnoafričkoj Republici, a polovicu svoje borbe proveo je u zatvorima, gdje je, iako izoliran, postao simbolom borbe za prava crnačkog ali, kako je govorio, i bjelačkog stanovništva, te konačno natjerao tadašnju rasističku vlast da ga, nakon toliko godina tamnice, ipak pozove na mukotrpne pregovore kojima je okončana vladavina najopskurnijeg režima u drugoj polovici 20. stoljeća.
Nakon što je aparthejd pao, a zemlja izbjegla raspad i međurasni rat, bilo je jasno da će nekadašnji sljedbenik Gandhijevih ideja, ali i svojedobni šef vojnog krila Afričkog nacionalnog kongresa – Umkhonto we Sizwe (Koplje nacije) postati pomirbeni lider nove, regenerirane Južnoafričke Republike i ljubimac svijeta.
No, u svojoj velikoj pobjedi nije, kako su to očekivali i mnogi njegovi crni sunarodnjaci, krenuo u osvetnički pohod na dotad privilegirane bijelce, nego je postao njihov zaštitnik, pokazujući mirnoću i mudrost kojoj nisu dorasli neki drugi tadašnji nacionalni lideri, (samo)proglašeni očevi nacije, koje je tsunami povijesnih promjena izbacio na površinu u zadnjem desetljeću 20. stoljeća. Odradio je posao i, na iznenađenje, povukao se već nakon prvog predsjedničkog mandata.
Mandela je rođen u vremenu mnogih prevrata, ratova, nepravdi i revolucija. I dok su u francuskom blatu iznemogle europske velesile ulazile u završni čin krvoprolića Prvog svjetskog rata, a u kaotičnom uzmaku boljševičke snage 17. lipnja 1918. u uralskom gradu Jekaterinburgu u mračnom podrumu Ipatjevskog doma strijeljale zadnjeg ruskog cara Nikolaja II. i njegovu obitelj, u smiraj tog dramatičnog dana, usred letargične i uspavane savane na krajnjem jugu Afrike, u “kraljevskoj obitelji” plemenske dinastije Tembu iz naroda Xhosa 18. lipnja 1918. u obitelji seoskog starješine u seocetu Mvezoli rađala jenjegova treća (od četiri zakonite) supruga N’kedama.
Imao je četiri sina i devet kćeri. Prodorni plač tek rođene bebe nadglasavao je cvrkut ranojutranjih pjevica i uznemirio obližnje stado bivola, zato je sin poglavice dobio ime Rolihlahla – “onaj koji ruši drveća”. I taj žgoljavi mladac, rođen u poštovanoj plemenskoj obitelji, zbilja je, na ponos oca kojeg je rano izgubio (umro je od tuberkuloze kada je mali Rolihlahla imao ni 9 godina), opravdao svoje ime – rušio je predrasude!
Bio je prvi među svojom braćom i sestrama koji je krenuo u školu, a tamo je, takva je bila tradicija, učiteljica svakom novom crnačkom đaku davala i njegovo englesko ime, koje će uskoro postati glavno. Miss Mdingane, Mandelina prva učiteljica u školi koju su tada držali metodisti, iz nepoznatog razloga (“Ni ja nisam uspio doznati zašto”, rekao je Mandela poslije) nadjenula mu je ime Nelson. Možda u častvelikog britanskog moreplovca i admirala Horatia Nelsona, koji je Britaniji osigurao cjelostoljetnu vladavinu svjetskim morima. No, kako bilo da bilo, oboružan dvama simboličnim i indikativnim imenima, mali Nelson Rolihlahla Mandela krenuo je pokoriti svijet.
Kao solidan učenik, Mandela upisuje koledž koji također drže metodisti, a dok Europa bezglavo ponovno srlja u novi ratni pir,1939., sa 19 godina, upisuje Sveučilište Fort Hare, tada jedinu visokoobrazovnu instituciju u zemlji koju su mogli upisati crnci iIndijci. Tamo se upoznao s godinu dana starijim Oliverom Tambom, nerazdvojnim prijateljem s kojim je tijekom Drugog svjetskog rata, koji je zaobišao crnce s juga Afrike (bijelačke postrojbe borile su se u sastavu britanske vojske), zajednički krenuo u mukotrpnu i dugogodišnju borbu protiv aparthejda.
Studira pravo na sveučilištu Witwatersrand, gdje se upoznaje sa svojim budućim ministrima iz prve postaparhejdske vlade. Bilo je to 1943. (godinu poslije postat će član Afričkog nacionalnog kongresa, najjače organizacije crnih Južnoafrikanaca), a Joe Slovo i Harry Schwarz postat će dužnosnici novog JAR-a (Slovo ministar stanovanja, a Schwarz veleposlanik u SAD-u), ali tek 1994., kada je Mandela postao i predsjednik. Do tada će tih 50 godina proći u iscrpljujućoj borbi, a Mandela će više od polovice tog vremena provesti u zatočeništvu.
Iako crncima u Južnoafričkoj Republici nisu ni do tada cvjetale ruže, pobjeda Nacionalne partije Afrikanera (bijelih doseljenika uglavnom nizozemskog podrijetla) 1948. godine označuje početak, uz nacifašizam, najsramotnijeg režima – aparthejda, koji označava ozakonjenu rasnu i nacionalnu diskriminaciju i segregaciju. Bijelci su mogli glasovati, bili su sedam puta bolje plaćeni za isti posao, gradovi su bili oblijepljeni upozorenjima “Only White”, a miješani brakovi i međurasni intimni odnosi bili su zabranjeni pod prijetnjiom zatvora. Igralo se “crno” i ” bijelo” nogometno prvenstvo, a za prvo prvenstvo Afrike unogometu 1957. godine JAR je organizatoru javio da može prijaviti ili samo “bijelu” ili samo “crnu” reprezentaciju. Čak su u zatvorima crnci dobivali lošiju hranu i manje obroke od svojih bijelih zatvorenika.
Mandela je s Oliverom Tambom 1952. godine otvorio prvi crnački odvjetnički ured koji je besplatno ili uz minimalnu naknadu davao pravne usluge crnačkom stanovništvu, a to je bila i prva postaja njegova političkog djelovanja. U to se vrijeme zanosi idejama borca za indijsku neovisnost Mahatme Gandhija, koji je svojedobno radio kao odvjetnik u Južnoafričkoj Republici. No, Mandela je već 1956. prvi put uhićen.
Međutim, na tom prvom suđenju Mandela uspijeva ishoditi oslobađaju presudu, ali ne zadugo. Iako protivnik nasilja (“samo ako ne postoji nikakav drugi izlaz”), 1961. godine dolazi na čelo vojnog krila ANK – “Umkhoto we Sizwe”, kada počinju prve sabotaže, napadi na simbole režima te odobrava i početak “partizanskog rata”.I sam će Mandela, nakon dolaska na vlast, reći da je u toj borbi bilo i nedužnih žrtava te da je ANK počinio zločine za koje se ispričao.
Zbog toga što je Afrički nacionalni kongres bio na popisu “terorističkih organizacija”, Mandela nije mogao u SAD čak do 2008.
godine! Nakon dugogodišnjeg suđenja, 1964. godine biva osuđen na doživotni zatvor te je poslan u najzloglasniju južnoafričku tamnicu na otok Robben, nedaleko od mitskog Rta Dobre Nade, gdje se sudaraju valovi dvaju moćnih oceana, Indijskog i Atlantskog. Mandela je u “sektoru D” u kojem su smješteni “crni” politički zatvorenici, do kojih iza visokih zidina zatvora dopiru jedino sunčeve zrake, krici vječno gladnih galebova te uznemirujući šum oceanskih valova. Dopušten jejedan posjet i jedno pismo u šest mjeseci, ali vlasti zatvora često i to ne dopuštaju. Nema ni novina. Zato se, rekao je jednom, javljao da čisti dvorište i sobe čuvara jer bi tamo nalazio “ogriske” novina koje je krao i s guštom čitao.
– Nikada kao tada nisam volio novine i novinare!
Mandela je bio u samici, ali je iz ćelije studirao pravo na londonskom sveučilištu, na kojem je 1981. godine zamalo postao počasni rektor, ali ga je na toj dužnosti ipak pretekla princeza Ana, kći britanske kraljice Elizabete. Mandela je u to vrijeme, iako tada već skoro 20 godina iza rešetaka, najveći simbol otpora beskrupuloznom režimu. U tih dvadesetak godina nikla je nova generacija afričkih pobunjenika, pa su vlasti Mandelu i još nekoliko starijh boraca prebacile u zatvor
Pollsmoor kako ne bi utjecali na mlade političke snage. No, u to vrijeme međunarodni pritisak na JAR, uz sve jači otpor, čijim je simbolom uz Mandelu postalo i johannesburško crnačko predgrađe Soweto, rezultira blagim popuštanjem režima koji shvaća da je došlo vrijeme za sporazum. Tadašnji predsjednik Peter Botha 1985. godine šalje poruku Mandeli: “Nudim oslobođanje iz zatvora ako se javno odreknete nasilja kao političke borbe”. Bila je to lukava poruka već načetog režima,naišla je na odlučan odgovor Mandele koji shvaća da je u režimu nastala pukotina koju treba širiti: “Samo slobodni ljudi mogu pregovarati. Zatvorenik ne može potpisivati sporazume!”. Nije mogao sebe staviti ispred ideala za koje se borio.
U studenom 1985. konačno je održan prvi sastanak između Mandele i rasističke vlade, što će trajati još tri godine bez većeg pomaka (Mandela će poslije biti prebačen u liberalniji zatvor Victor Verster), sve dok se prst Božji nije umiješao u pregovore. Peter Botha 1989. doživljava infarkt, a na čelu države zamjenjuje ga mekši i prilagodljiviji Frederik Willem de Klerk, koji prvo legalizra Afrički nacionalni kongres, a onda 11. veljače 1990., nakon punih 27 godina utamničenja, Mandela izlazi na slobodu. Njegov izlazak iz zatvora nedaleko od Cape Towna uživo se prenosi diljem svijeta. Nedugo potom na najvećem stadionu u Johannesburgu, gdje se 2010. godine odigralo finale Svjetskog prvenstva u nogometu, a njihova ragbi reprezentacija,sastavljena od samih bijelaca, 1995. godine postala prvak svijeta, Mandela će održati svoj prvi javni govor na slobodi, koji će označitipočetak definitivnog kraha rasne segregacije u JAR-u.
No, proći će jošdobre četiri godine dok se stvari u toj najbogatijoj, ali nepravdama istrzanoj afričkoj zemlji ne smire. No, u to vrijeme, kada rat bjesni u Hrvatskoj i BiH, i Južnoafrička Republika je na rubu sukoba. Malo treba da se zapali iskra nasilja utoj višenacionalnoj i višerasnoj državi. Tek su u travnju 1994. održani izbori na kojima konačno mogu glasati svi stanovnici bez obzira na boju kože i podrijetlo, a Mandelin ANK dobiva 62 posto glasova, što mu kao vođi pokreta omogućava i mjesto predsjednika – prvog crnog u povijesti JAR-a. Njegov bjelački kolega de Klerk postaje potpredsjednik, a njih su dvojica godinu dana prije dobili Nobelovu nagradu za mir.
Mandelu je čekao dugotrajni oporavak traumatiziranog i frustriranog društva. Bijelci su bili u panici, crnci željni osvete. Tražila se pravda. Mandela je krenuo trećim putem, tražeći u pobjedi izlaz za to da JAR postane zemlja tolerancije. Tako 1995. uspijeva natjerati crnačku većinu da prihvati kao svoju bjelačku reprezentaciju u ragbiju, koja je bila omraženi simbol aparthejda. Naime, ragbi je bio sport bijelaca, a nogomet crnaca. Tu je borbu na lijep način opisao veliki Clint Eastwood u filmu “Invictus”. No, podijeljeno i raslojeno društvo Mandela pokušava spojiti na originalan način. Ne provodi lustraciju, nego s biskupom Desmondom Tutuom, također dobitnikom
Nobelove nagrade za mir, osniva komisije za istinu i pomirenje. Komisije su istraživale kršenje ljudskih prava u vrijeme aparthejda, ali na način da javno suoče “žrtvu i krvnika” na otvorenom pokajničkom razgovoru na kojem dolazi do praštanja i pomirenja. Cilj je bio da “stupovi” režima priznaju svoja zlodjela i služenje nakaradnom sustavu, a da njegove žrtve oproste. Bio je to pokušaj da se pokrene proces pomirenja i pridonese nadilaženju dubokih i bolnih podjela u društvu zbog unapređenja nacionalne zajednice. Bio je to mučan, kalvarijski proces u kojem je istodobno trebalo doći do pokajanja,praštanja i konačnog pomirenja kako bi se krenulo u pročišćenu i bolju budućnost. Čistilište, nekakav limb, međuprostor između strašne i ružne prošlosti prema boljoj i neopterećenoj budućnosti.
Izvor: Jutarnji list
