Jednom sam prilikom na nekoj javnoj tribini ustvrdio da je najveći problem zadarske (kulturne) kritike u tome što nije kritična. Ili, nedavnim riječima Vinka Srhoja, u Zadru se plješće svemu. U tako postavljenoj situaciji uspjeh zaista nije kategorija, jer kad postoji samo jedna, unisona reakcija na sve što se događa u kulturi, onda ta kultura jamačno i nije bogzna kakva.
Kulturna laž
A to se sve pokazalo točnim u slučaju zadarske produkcije Gospode Glembajevih. Inicijalno oduševljenje time što će se u Zadru izvoditi ova predstava (koja je inače toliko sveprisutna da Krležijana, enciklopedijsko izdanje o Miroslavu Krleži, navodi preko šezdeset izvedbi ovog djela diljem Hrvatske i bivše Jugoslavije već do sredine osamdesetih i kao takva je jedno od najizvođenih djela hrvatske drame uopće) bilo je prvi simptom da su posrijedi dublji problemi. Na primjer, tu predstavu možete gledati i u jednom zagrebačkom kafiću u kabaretskoj verziji – ona je toliko samorazumljiva činjenica hrvatske kulture da njezino puko postavljanje ne znači gotovo ništa.
A to nas dovodi do višestruko problematične pozicije zadarske izvedbe. Prije svega, ovaj tekst pišem duboko svjestan da se radi o vjerojatno jedinom lokalnom medijskom istupu koji će odudarati od šampanjskog entuzijazma kojim je dočekana te da će se eventualna njezina obrana svakako koristiti stalnim mjestima divnog prihvaćanja od strane publike, pozitivnim pisanjem medija i sličnim argumentima. Kao što je rečeno na početku teksta, to je konstantna pozicija zadarske kulture čija se bit može sažeti na nedostatak kriterija. Parafraziramo li Krležu, radi se o zadarskoj kulturnoj laži i upravo je zbog toga važno čuti i glasove koji se protive ovom statusu quo i izostanku kritičke misli.
U konkretnom slučaju ove jedne predstave, u medijima prenesene kao kulturni događaj par excellence, ti se kriteriji i ta kritika svakako mogu uspostaviti na nekoliko razina. U osobnom smislu, kao kroatista i kao nekoga na koga je Krleža imao veliki utjecaj u intelektualnom razvoju, ova me predstava nije mogla ostaviti ravnodušnim, ali evidentno u negativnom smislu. Stoga ću ovaj tekst koncipirati tako da ću prvo ponešto napisati o tehničkim aspektima izvedbe, zatim o tekstualnim i konačno o odrazu svega toga u zadarskoj kulturi.
Čudnovati germanizmi
Prije svega, kad se neko dramsko djelo postavlja na scenu, potrebno ga je, u najdoslovnijem smislu, razumjeti. Krležin je tekst (što zna svaki srednjoškolac) težak i prožet germanizmima koji odražavaju govor visokog zagrebačkog društva neposredno pred Prvi svjetski rat, što ipak nije razlog mučenju s izgovorom koji je većina ansambla imala čim bi se pojavila neka njemačka riječ. Kako imam tu (ne)sreću u životu da sam odrastao u Zagrebu pa mi je njemački uhu prirodniji nego uhu zadarskom, primijetio sam najčudnovatije izraze poput vikelblant (inače u originalu vinkelblat /Winkelblatt/, jeftine novine koje se prodaju na uglu ulice) i sličnih iz kojih je bilo jasno da neki glumci ne znaju izgovoriti tekst. To se još bolje vidjelo u epizodi u kojoj sestra Angelika ničim izazvana (ničim u smislu da tog teksta u drami nema) počinje moliti Zdravo Mariju na latinskom i pritom krivo izgovara riječi (»in muleribus« umjesto »in mulieribus«, to jest »među ženama«). Takvo brljanje i falšanje još bi se moglo pripisati neznanju glumaca, dok nerazumijevanje ne priprijeti i samom smislu predstave. Naime, tijekom cijele predstave govori se o Barboczy-legendama u množini, iako se Barboczy-legenda u izvorniku spominje samo i isključivo u jednini, jer se radi o efektnoj i jezgrovitoj misli (ujedno i jednoj od najpoznatijih rečenica hrvatske drame generalno) da su svi Glembajevi varalice i ubojice. Nažalost, kako dramaturg evidentno ne zna njemački, a Barboczy-legenda se u tekstu spominje isključivo na tome jeziku, tako mu je ova nimalo suptilna nijansa koja je zapravo ishodište, potpuno promakla. Ispada da je osoba koja je to izrekla nekakav slijepi Homer koji uz vatru priča priče iz davnine, a ne netko tko donosi poantu jedne dramske trilogije, a koja se u samoj drami tri puta izgovara jasno i glasno, pod navodnicima: »das ist die Bárbóczy-Legende: die Glembays sind Mörder und Falschspieler«.
»Kamatarka« baruničinog sina
O toj bi se vrsti problema moglo i dalje, ali zbog ekonomičnosti teksta nema smisla jer ostaje još niz drugih, od kojih najmanji nije onaj scenografije i kostimografije. U pompoznim najavama predstave mogli smo čitati o tome kako se radi o svevremenskim Glembajevima koji će biti održani u minimalističkom prostoru koji je trebao odražavati njihovu univerzalnost. A na to su dodani kostimi posuđeni iz fundusa HNK iz Zagreba koji su povijesno autentični pa smo gledali jednu bezvremensku predstavu u kojoj se radnja odvija 1913. godine, a kostimi su iz godine, ne biste vjerovali, upravo 1913. Jer nema boljeg načina da se iskaže bezvremenost nečega nego da 2013. likove od prije sto godina obučete u kostime od prije sto godina i uz to pola ansambla opremite lažnim bradama i brkovima a la ban Mažuranić. Ali i tu opet zglajzate jer je sin barunice Castelli obučen u odijelo s predimenzioniranom leptir-mašnom, a pritom ima i frizuru na milimetar po najnovijoj zadarskoj tinejdžerskoj modi, što se mladom bogatašu onog doba moglo eventualno dogoditi ako bi ga napale uši. Tadašnja bankarska djeca nisu nosila frizure »kamatarke«.
Ostaje nam pozabaviti se i redateljskim intervencijama. Gospoda Glembajevi jedna je od najznačajnijih drama u povijesti hrvatske književnosti. Taj je status zaslužen onime što svakome značajnome tekstu daje snagu, a to je višeslojnost. Glembajeve možemo čitati kao socijalnu kritiku, kao psihološku dramu s naglaskom na tada frojdovski moderan odnos oca i sina, kao analizu dekadentne buržoazije iz pozicije jednog socijalista, kao manifestaciju snage ženskog erosa – radi se o možda i »najpročitanijoj« hrvatskoj drami u smislu primjene književne teorije i otkrivanja novih i različitih slojeva značenja. Međutim, redukcija teksta na otprilike njegovu trećinu uspjela je samo u tome da se svi ti slojevi izgube, ali čak ni ona nije bila dosljedna pa su tako na sceni ostali i likovi koji u izvorniku imaju doslovno jednu rečenicu. Nismo vidjeli orijentaciju na socijalni aspekt, na psihološku dramu, zapravo na bilo što, jer se radi o jednoj digest verziji kojoj je samo bitno provesti gledatelja kroz elementarnu radnju, ako je moguće u ne previše vremena. Ali se svejedno stiglo izgubiti dio vremena i jedinom većom scenografskom promjenom (pri kojoj saznajemo i da zadarsko kazalište ima funkcionalan projektor, iako bez neke posebne svrhe) naglasiti nadasve trivijalan razgovor trojice sporednih likova, a čija je svrha kod Krleže bila ta da se naglasi da su oni trivijalni i sporedni, zapravo dio menažerije kuće Glembaj, dekoracija kakva je i bidermajer namještaj. U stvari, o ovome bi se konkretnom aspektu moglo pisati i puno duže, kad ne bih bio ograničen prostorom.
Za srednje škole
Sve u svemu, radi se o predstavi koja bi eventualno mogla biti namijenjena srednjim školama – ne traje predugo, radnja je zbijena i lektirski prohodna (iako bitni dijelovi drame ostaju nejasni, poput onoga da starog Glembaja nije izdalo srce neposredno nakon svađe s Leoneom, nego tek kad se osobno uvjerio da ga barunica Castelli vara). Ostaje ipak pitanje je li peti najveći grad u Hrvatskoj i mjesto koje se diči osobitim upravo Krležinim utjecajem mogao napraviti bolji posao s Glembajevima. Jasno je da je odgovor pozitivan, ali za to bi već i kulturna sredina morala imati neke kriterije.
Izvor: Zadarski list/ZDanas