PRIJE dvadeset i tri godine, 30. kolovoza 1991. godine, ispred zapovjedništva 5. vojne oblasti (danas je to zgrada Ministarstva obrane), Vlado Gotovac se okupljenim majkama i očevima, ljudima željnim svoje djece i mira, obratio sljedećim riječima:
“Ja vas volim i ja se vama ponosim”.
Poput Gotovca, i ja vas volim i ponosim se svima vama – građankama i građanima Hrvatske. Možda je pretenciozno stavljati se u istu rečenicu s takvim ljudskim, intelektualnim i političkim velikanom, ali to je ono što ja osjećam za vas. A volim vas i ponosim se vama u svoj vašoj različitosti i “drugačijosti”. I u tome vas poštujem. Zato bih ovaj tekst želio posvetiti Hrvatskoj u svoj njenoj različitosti, njenom šarenilu i kompleksnosti njezina identiteta.
Republika Hrvatska za koju su se hrvatski branitelji u Domovinskom ratu borili – kao pomoćnik ministra branitelja ja u to vjerujem – jest slobodna i demokratska država u kojoj ima mjesta za svakog njezinog građanina. Takva Republika Hrvatska mjesto je i za Hrvate i za Srbe, i za Talijane i za Bošnjake, i za vjernike i za ateiste, i za ljude koji su straight i za LGBT osobe, i za lijeve i za desne.
Hrvatski su se branitelji, a to je otprilike pola milijuna hrvatskih građana, borili upravo za to da, nakon mnogih godina ideološkog terora, uskraćivanja prava na izjašnjavanje i postojanja verbalnog delikta, slobodno i otvoreno možemo reći tko smo i što smo, pa makar to bilo i suprotno ideološkom i diskurzivnom mainstreamu. Kako lijepo stoji u jednoj pjesmi grupe EKV: “Ovo je zemlja za sve naše ljude/ Ovo je kuća za svu našu djecu”.
I zato vas volim i ponosim se vama. Jer ste upravo vi svi naši ljudi i sva naša djeca koja ovu zemlju činite baš onakvom kakva jest. Vaše postojanje, baš takvih kakvi jeste i kakvima se izjašnjavate, oblikovalo je i mene i odredilo moj životni put. A ja svoj životni put ne bih nikada mijenjao.
Kao lingvist i sociolog uočavam mnoge različitosti u našem društvu i našoj državi. Hrvatski jezik čine tri narječja, svako narječje ima svoje govore, a svaki se od tih govora opet dijeli na specifične govore pojedinih društvenih skupina i osobne govore svakog pojedinca. Na primjer, stanovnici Bednje i Hvara, ukoliko se ne koriste hrvatskim standardnim jezikom, teško se mogu razumjeti. U našem je društvu toliko subkultura, životnih stilova i toliko različitih svjetonazora da se to zaista i s punim pravom može nazvati mozaikom od četiri milijuna najrazličitijih kamenčića.
U Vukovar i u Knin dolazimo različiti, a opet ujedinjeni
Svatko od nas je jedan takav kamenčić i zbog toga volim ovu zemlju. Svi mi joj, u svoj našoj osobnoj, vjerskoj, rodnoj, kulturnoj i političkoj različitosti, dajemo identitet. Identitet suvremene Republike Hrvatske je upravo naša različitost i mene to čini ponosnim i sretnim.
Zbog svega toga je važan grad Vukovar 18. studenog, kao i grad Knin 5. kolovoza. Ti nas gradovi , kao simboli i kao sjećanja, okupljaju i ujedinjuju u našoj različitosti. U Vukovar dolazimo dostojanstveno te s puno poštovanja i zahvalnosti pokloniti se svim žrtvama vukovarske tragedije, ali i cijelog Domovinskog rata. Dolazimo reći da nismo i nikada nećemo zaboraviti.
U Knin dolazimo ispunjeni ponosom i srećom zbog izborene slobode i prava da sami odlučujemo o sudbini svoje države. Tada dolazimo reći da smo pobjednici, ali dolazimo i pružiti ruku kako bismo svi zajedno krenuli naprijed. I u Vukovar i u Knin dolazimo različiti, a opet ujedinjeni – ujedinjeni pred idejom Hrvatske za sve nas.
U svom je govoru Vlado Gotovac citirao jednog pjesnika pa rekao: “U Navarri se, kažu, umiralo od srama.”
Nemojmo dopustiti da se u Vukovaru umire od srama – ni danas, niti ikada.
Izvor: Index.hr/ZDanas
