Kada se malo dublje porine u psihoanalitičke sfere političkih elita, koji su svoj društveni status i političku moć crpili na ulizničkim pozicijama prema Europi, broj onih koji strepe od Govinine slobode, mnogo je veći nego se to na prvi pogled čini
Počelo je odbrojavanje i još nas bukvalno samo sati dijele od pravomoćne presude Žalbenog vijeća Haaškog suda u predmetu dvojice naših generala Ante Gotovine i Mladena Markača. U jednoj mudroj Ciceronovoj misli kaže se da treba paziti da kazna ne bude veća nego grijeh i da se zbog istog uzroka jedni kažnjavaju, a drugi i ne pozivaju na odgovornost. Naši generali, i Gotovina i Markač, ma kakva god presuda bude izrečena u petak 16. studenog ove godine, već su kažnjeni, jer su, samo zato što su branili našu Domovinu, godinama tamnovali u haaškim ćelijama, prije toga su proganjani kao zvijeri, a mnogi su blatili njihova imena kako bi oblatili i temelje hrvatske države, uprljali čistoću Domovinskog rata i pljunuli u lice stotinama tisuća istinskih hrvatskih branitelja, bez kojih slobodne i neovisne Hrvatske danas ne bi bilo.
No, uoči same presude Gotovini i Markaču mnogi se pitaju hoće li ikada zaslužena kazna sustići sve one, u Hrvatskoj i izvan nje, čiji je grijeh ugrađen u same temelje patnji i progona naših generala? Hoće li ikada sustići kazna, sukladna počinjenom grijehu, sve one koji su u svojim prekomjerno zloćudnim glavama smislili krilaticu prekomjernog granatiranja, kako bi se generale moglo progoniti i kažnjavati? Hoće li ikada sustići zaslužena kazna i sve one domaće političke slugane koji su, servilno se dodvoravajući međunarodnim moćnicima, olako pristajali ‘locirati, identificirati, uhititi i transferirati’, istinske svetinje Domovinskog rata? Sumnjamo da će ih ikada sustići tolika kazna koliki je njihov počinjeni grijeh, ali je notorna činjenica da već sada, uoči same presude generalima, mnogi u Hrvatskoj mirno ne spavaju. Vjerojatno zbog počinjenog grijeha nikada više mirno neće ni moći zaspati. Stoga se, na ovom mjestu, dok se odbrojavaju posljednji sati prije konačne presude, opravdano zapitati kome sve u našoj zemlji ne odgovara sloboda generala? Prije svega sloboda generala Gotovine. Kada se malo dublje porine u psihoanalitičke sfere političkih elita, koji su svoj društveni status i političku moć crpili na ulizničkim pozicijama prema Europi, broj onih koji strepe od Gotovinine slobode, mnogo je veći nego se to na prvi pogled čini.
Naime svi oni koji su imali svoje prste u lociranju, identificiranju, uhićenju i transferiranju generala Gotovine u Haag i na tome debelo politički profitirali, (a neki i materijalno), osjećaju nelagodu u duši i hladno im je oko srca pri pomisli da bi već sutra general Gotovina mogao biti slobodan čovjek i tako slobodan kao ptica na grani pogledati ih u oči i zapitati:’Što nam rade loše sluge, loših gospodara’! Oni će mu, svejedno, aplaudirati, kao da se sve to što se Gotovini i ostalim našim generalima događalo prethodnih godina za vrijeme njihova haškog robijanja, njih apsolutno ne dotiče. A dovoljno je samo vratiti se 11 godina unatrag na onaj čuveni skup na splitskoj rivi, kada je tadašnja oporba predvođena predsjednikom HDZ-a Ivom Sanaderom grmjela:’Ne damo naše generale’?!
Šeks ‘Juda našeg doba’
Tadašnji bivši predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost Tomislav Karamarko, a sadašnji čelni čovjek najjače oporbene stranke, te 2001. godine, u intervjuu Josipu Joviću za Slobodnu Dalmaciju nije krio silno razočarenje i ogorčenje političkom optužnicom protiv Gotovine. Četiri godine kasnije Karamarko je kao šef tajne službe locirao Gotovinu, a vladajući HDZ hvalio se kako je tim uhićenjem raskrčio put pregovorima s EU. Nitko tada ponosniji i bahatiji nije bio od tadašnjeg premijera Sanadera ali i predsjednika Stjepana Mesića koji nije želio ostati na margini toga važnog događaja pa je požurio javnosti poručiti da je on, kao vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske prvi imao saznanja o lociranju i uhićenju generala Gotovine. Podsjetimo da je tada, gotovo ushićeno izjavljivao, da ga je Tomislav Karamarko osobno izvijestio o tome i rekao da su ga službe locirale u Španjolskoj prisluškujući telefonske razgovore njegove supruge Dunje Gotovine. Svima njima, vjerojatno neće biti lako pogledati Gotovinu u oči, premda bivši predsjednik HDZ-a Ivo Sanader i sam muku muči sa sudskim procesima, pa bi tako i njemu mogla biti izrečena presuda u slučaju Hypo banke i ratnog profiterstva, kakve li simbolike, baš na dan izricanja presude generalima Gotovini i Markaču.
No, dugi je niz onih koji u sebi osjećaju grižnju savjesti za počinjeni grijeh u slučaju generala Gotovina, a u tom nizu zasluženo mjesto pripada i Vladimiru Šeksu. Podsjetimo, upravo je on gotovo deset mjeseci prije Gotovinina uhićenja kao zloguki prorok u ožujku 2005. godine prvi izgovorio onu famoznu sintagmu sastavljenu od četiri riječi:’Locirati, identificirati, uhititi, transferirati’, koja će ga, kako je to netko lijepo napisao, trajno stigmatizirati kao neku vrstu Jude novog hrvatskog doba. Možda je Šeks u ožujku 2005. godine, kada je izgovorio te riječi, teatralno mašući onim svojim prstom zbog kojeg su mnoge političke sudbine u Hrvatskoj bile trajno zapečaćene, mislio da će nakon toga postati ‘Junak našeg doba’, a ispao je, borio se on protiv toga ili ne, Juda našeg doba. Poslije mu je bio uzaludan trud da grijeh izgovorenih riječi prevali na pleća Sanadera i Mesića, jer ma koliko se silno trudio malo tko mu je povjerovao da bilo tko može natjerati tvrdoglavog Šeksa da istrči pred javnost s te četiri zloguke riječi.
Jadranka Kosor ga ne bi prepoznala
Ni bivša premijerka Jadranka Kosor, ne može se pohvaliti da u slučaju generala Gotovine ima čistu savjest. I premda je u to vrijeme bila samo ‘Sanaderova mala od kužine’, ipak kao HDZ-ova kandidatkinja za predsjednika države nije se proslavila odgovorom na novinarsko pitanje – što bi učinila kada bi susrela generala Gotovinu, koji je tada bio u bijegu. Vrludajući i zamuckujući odgovorila je da ga ne bi prepoznala jer je od njihova zadnjeg susreta prošlo dosta vremena. No, sigurni smo da bi danas Jadranka Kosor od prve prepoznala generala Gotovinu, pa i kada bi pustio bradu i brkove, iako je od tada, kada je u predsjedničkoj kampanji tvrdila da ga ne bi prepoznala, prošlo još dugih sedam godina. Vjerojatno radi ispiranja nečiste savjesti mnogo godina poslije, točnije 2011. godine, na samom izdisaju njezina ‘oktroirana’ premijerskog mandata, kada to više nikom ništa nije značilo, a ponajmanje Gotovini i Markaču, Jadranka Kosor je generalima u Haag odaslala pozdrave s proslave Oluje.
Ni Glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću neće biti svejedno ako pak jednoga dana pogleda slobodnom Gotovini u oči, a ovaj ga upita kako to da je Bajić postao miljenik međunarodne zajednice i tadašnje Glavne haaške tužiteljice Carle Del Ponte, baš u trenutcima kada su njega locirali, identificirali, uhitili i transferirali u Haag. Sigurno ni okrutnoj Carli Del Ponte i čitavoj sviti njezinih domaćih slugu iz obavještajno političkih struktura neće biti svejedno u petak 16. studenog za vrijeme izricanja presude generalima, pogotovu ako se sjete kakve su sve igrokaze u Hrvatskoj priređivali za vrijeme njezina dolaska. Da bi dokazali bespogovorno sluganstvo i vjernost često su maltretirali Gotovininu obitelj, pretresali već sto puta pretresenu kuću, ponižavali njegovu suprugu Dunju, koju su čak beskrupulozno ostavili bez posla, a sve kako bi njihova Carla imala vrhunsku zabavu pri svakom dolasku u Lijepu Našu.
Zebnja u Karamarkovom srcu
Ipak, čini se, da će s najvećom zebnjom u srcu, presudu generalima osluškivati aktualni predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, koji je, otkako je preuzeo čelnu funkciju najjače oporbene stranke sve učinio da ljudi od Gotovinina povjerenja zauzmu važna mjesta u stranci. Najprije se Gotovinin kum Željko Dilber nakon što je Karamarko izabran za predsjednika stranke učlanio u HDZ, potom je postao i predsjednik HDZ-ovog odbora za branitelje i svako malo u javnosti se nastoji prikazati velika bliskost Tomislava Karamarka i Željka Dilbera. Na taj se način se u javnost želi odaslati poruka da general Gotovina podupire novo vodstvo HDZ-a s Tomislavom Karamarkom na čelu. A to pak znači, ili da je Gotovina oprostio svima onima koji su sudjelovali u njegovom lociranju i uhićenju, ili pak smatra da Karamarko nije jedan od njih.
Već izvjesno vrijeme u stranačkim kuloarima kruži priča kako bi u slučaju oslobađajuće presude sam Gotovina mogao reći da je njegovo lociranje i uhićenje bilo u dogovoru s tadašnjim šefom tajne službe Tomislavom Karamarkom, čime bi dao snažan vjetar u leđa aktualnom stranačkom vodstvu, pogotovo samom predsjedniku HDZ-a. Ipak dobri poznavatelji generala Gotovinu čisto sumnjaju da bi se general, nakon svega što je propatio i stoički podnio, olako dao uvući u dnevno političke vode i to još u funkciji Karamarkova odvjetnika. Te činjenice je, čini se duboko svjestan i sam Karamarko, pa se, otkako je izabran za čelnika stranke, najtemeljitije pripremao dočekati presudu hrvatskim generalima Gotovini i Markaču, jer objektivno od oslobađajuće presude, u političkom smislu najviše bi profitirao HDZ. Ipak, u samoj stranci, a još više izvan nje, ima još puno onih, a toga je svjestan i Karamarko, koji bi rado priupitali aktualnog šefa oporbe gdje je on bio i što je radio kad je sa svih strana grmjelo iznad Gotovinine glave. I konačno veliko je pitanje što će se dogoditi u Gotovininoj glavi kad bude slobodan i hoće li u određenom trenutku, u njemu progovoriti ratnik kojem je povrijeđena čast, ponos i dostojanstvo.
Hoće li jednog dana general Gotovina imati potrebe isprazniti dušu i reći punu istinu o svemu što mu se događalo prije i poslije lociranja, identificiranja, uhićenja i transferiranja. Što ako Gotovina shvati da dok je on kao pravednik tamnovao da je u Hrvatskoj za koju se borio uglavnom krivda carovala. Progovori li Gotovina mogle bi popucati mnoge političke brane u Hrvatskoj. Stoga se Gotovinine istine mnogi pribojavaju koji su u to vrijeme dali svoj obol njegovu uhićenju – od Mesića, Sanadera, Jadranke Kosor, Karamarka, Bajića, Šeksa i čitave bulumente više i niže pozicioniranih državnih dužnosnika. U slučaju oslobađajuće presude generalima Gotovini i Markaču mnogima bi se, dakle, zaledila krv u žilama, pogotovu onima koji su na ovaj ili onaj način profitirali na patnjama hrvatskih generala.
Novinarske perjanice kao Savo Štrbac
Kako li bi se tek osjećale novinarske perjanice poput Davora Butkovića, Mladena Plešea, Jelene Lovrić i inih koji su godinama svojim huškačkim tekstovima na račun hrvatskih generala i same oslobodilačke akcije Oluja napisali gomile pamfleta kojih se ne bi zastidio ni sam Savo Štrbac.
A kako bi na Gotovininu oslobađajuća presudu gledala u Kukuriku koaliciji. Vjerojatno kao i HDZ-ovi saborski zastupnici na borbu Mirka Filipovića i brazilskog borca Minotaura iz 2003. godine u vrijeme Račanove Vlade. Tada su u sabornici Hrvatskog sabora bila dva navijačka tabora, jedan SDP-ov čiji su zastupnici zdušno navijali za njihova stranačkog kolegu Mirka Filipovića, i drugi HDZ-ov čiji su zastupnici otvoreno navijali za Minotaura. Na žalost, na Mirka Filipovića, u tom trenutku mnogi u HDZ-u, nisu gledali kao na hrvatskog borca nego kao na njihovog žestokog političkog protivnika, pa je pobjeda Minotaura bila i njihova pobjeda u političkom smislu. Tako bi najvjerojatnije i mnogi u vladajućim strukturama, kroz uskostranačke naočale i dnevno političku prizmu gledali na oslobađajuću presudu generala Gotovine. Zahvaljujući čijem herojstvu su, između ostalog, i oni danas na vlasti u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj. Na sreću ipak je najvjerodostojniji sud hrvatskog puka, koji će zajedno sa našim braniteljima na svim velikim gradskim trgovima u našoj zemlji čekati presudu hrvatskim generalima u petak 16. studenog. Biti će veoma zanimljivo osluškivati čije će ime tada najviše dozivati.
Izvor: dnevno.hr
