MEĐU cijelom plejadom političkih luzera koje iznjedre svaki izbori, od lista gdje je nabrojana cijela nečija familija pa do Slađe koju je Živom zidu preoteo ni manje ni više nego Šešelj – sam vrh i titulu luzera bez granica nedvojbeno je zauzeo Ivo Josipović.

Josipovićev zadnji intervju pun je istinske mržnje – i to prema hrvatskim građanima, biračima, koji valjda nisu prepoznali takav politički talent i novu snagu koja bi Hrvatsku trebala izvući iz problema u kojima stvarno jesmo.

“Di si bija kad je grmilo?”

Sjetit će se oni već stariji starog hita (Split 1972.) kojeg je pjevao Đorđi Peruzović: “Di si bija, bija, bija kad je grmilo, kad je grmilo, kad je sivalo?”, koji danas u potpunosti izražava izjave Ive Josipovića. Da se kao prvo razumijemo – Ivo Josipović politički bi bez SDP-a bio nitko i ništa. Bez podrške glavne lijeve stranke u Hrvata bio bi i dalje politički anoniman profesor, ili možda zagrebački gradski vijećnik koji bi oprezno rekao koju protiv Bandića. U Hrvatskoj, uz izborni sustav koji imamo, dalje ne ide – saborski zastupnik, a posebno predsjednik Republike mjesto je gdje vas mora gurati velika stranka ili široka koalicija stranaka.

Ukratko, Ivo Josipović politički postoji zahvaljujući SDP-u, jednako kao što npr. Gordan Jandroković politički postoji zahvaljujući Ivi Sanaderu. I gotovo cijeli mandat Ivo Josipović se tako i ponašao – kao da je pupčanom vezom prikačen za SDP i od SDP-a mu dolazi kisik, voda, hrana i ostalo potrebno za život. Ponašao se kao lutak na mjestu državnog poglavara, pokazujući se svugdje, a mišljenje ne izražavajući niti liku kojega ujutro vidi u ogledalu kada se brije.

Josipović je politički postao živ pola godine pred izbore. Nešto slično kao i Kukuriku Vlada. Znamo svi dobro što to znači, pa bi onda bilo bolje da onaj koji je sam postupao upravo takom probudivši se pred izbore iz hibernacije, ne prigovara to isto onima koji su ga ustoličili za državnog poglavara na pet godina.

Josipovićeva politička muda – posljedica ega bez granica

I onda – puf! Josipović napokon dobiva politička muda! Ne zato što ima nešto reći pametno, ne ni zato jer treba uzeti topuzinu u ruku i ići spašavati domovinu – njegova politička muda su se pojavila kada su ankete pokazale da gotovo milijun glasova Ive Josipovića kao predsjedničkog kandidata istopilo u ništa, u nedovoljno da bi u svojoj izbornoj jedinici prešao prag. Možda prođe – ako se Čačiću prikrpa na drugo mjesto u Trećoj izbornoj jedinici – onoj u kojoj sam Josipović ne živi.

Jer, Čačić će nedvojbeno u svojoj izbornoj jedinici proći prag – ne zato što nudi nešto novoga, već zato što je u četvrt stoljeća aktivne političke karijere pomogao i svom kraju i mnogim ljudima tamo. Sasvim dovoljno da doživotno može biti saborski zastupnik. Možda nije politički fer, ali je politička činjenica. No, tko se može poistovjetiti s Josipovićem? Pa i savjetnički tim mu se rasuo dan nakon što su prestale stizati izdašne plaće iz državnog proračuna.

Josipović je ljut. Odbio je 5 godina koje je imao pravo na Ured bivšeg predsjednika (u biti ne previše loša institucija ako čovjek želi i može nešto napraviti), čini se da sebe ne vidi na predavanjima kaznenog procesnog prava za koji tjedan (šteta, dobar je predavač!), i sada, nakon što je bio predsjednik Republike, očajnički se bori za bitno slabiji položaj – običan saborski zastupnik. U politici se ne ide s konja na magarca – jer ispadaš luzer. A s mjesta predsjednika države, očajnički se boriti za 5% prolaska praga kako bi bio zastupnik političke opcije koja nema ni svoj klub zastupnika i usput primati plaću manju nego što je Josipović na faksu s dodacima vjerojatno ima – znači biti luzer na kvadrat. Netko kome je ego pomutio racionalno razmišljanje. I sada je počeo razmišljati političkim mudima, što je poznato kod muških loša kombinacija, posebno ukoliko su ista narasla kao posljedica uvrijeđenog ega. Freud bi da je živ valjda i knjigu o tome napisao. Recimo: “Josipović i vlast – analiza ostvarenja superega”.

Tehnički, Stjepan Mesić, koji nije na izvršnoj funkciji već preko pet godina, danas ima veći politički utjecaj i važniji je politički faktor od Ive Josipovića. Štoviše, unatoč već prilično zrelim godinama djeluje i svježije od Josipovića.

Budite iskreni: Da se morate nasukati na pusti otok, i možete birati hoćete li to napraviti s Mesićem ili Josipovićem – koga biste uzeli? Preporučam s Mesićem, jer bi stari lisac sigurno znao napraviti sklonište i uhvatiti večeru, dok bi ovaj drugi nalazio opravdanja zašto smo se nasukali.

Mržnja prema biračima

Zadnji intervju kojega je dao za N1 televiziju, a prenosi Index, pokazao je Josipovića u svjetlu u kojemu ga do sada nismo vidjeli. Građani ljepotu i snagu nove Josipovićeve stranke i njegove nove koalicije nisu prepoznali (Čačić bi i s nezavisnom listom u Varaždinu ušao u Sabor), a Josipović još glumata neki faktor koji bi trebao biti nekakav “jezičac na vagi”, bez kojeg se vlast ne može formirati.

Pustimo sada i to da ako bude postojao “jezičac na vagi”, da će to biti Pupovac i manjine (joj, što će nam to naplatiti!), a ne Josipović i Čačić. Josipović vidi sebe kao kalifa umjesto kalifa, u smislu stripvskog junaka Iznoguda.

Oko HDZ-a stvari su jasne, na novinarsko pitanje: “Postoji li ikakva šansa za predizbornu, ili postizbornu, koaliciju s HDZ-om i Tomislavom Karamarkom?” Josipović jasno odgovara: “Mi smo toliko različiti u politici, i toliko različito vidimo Hrvatsku, da je potpuno nezamislivo da uđemo u bilo kakvu koaliciju s HDZ-om”. To je fer i korektno tako reći.

Međutim, kada se govori o lijevoj koaliciji, stvari postaju sasvim drugačije. Novinar pita: “Kako vidite stanje u Hrvatskoj u kojem premijer vodi kampanju u kojoj su ekonomske stvari, socijalne naknade posljednji potezi koje povlači Vlada? Može li se time osvojiti izbore?” Ovdje se Josipović gubi, iskazujući mržnju prema onima koji su ga politički stvorili, progurali za predsjednika i financirali. I štoviše, iskazuje mržnju prema onima koji glasaju za SDP i lijevu koaliciju.

Josipović odgovara: “Ne bih prejudicirao, za mjesec ili dva ćemo vidjeti. Sumnjam da je moguće bilo kakvim potezima učiniti velike pomake. Građani nisu retardirani, građani razumiju što se događa. Jasno tvrdim – da je Vlada od početka mandata prihvatila mjere protiv dužničke krize, danas bi problem građana bio mnogo manji. Svatko razuman će pitati – zašto to prije niste napravili?”

Argumentum a contrario, da li to znači da su oni koji glasaju za lijevo-liberalnu koaliciju retardirani?

Novinar pita jasno o kampanji, u stanju u Hrvatskoj gdje premijer očigledno povlači populističke poteze kako bi se osvojili izbori – i Josipović uredno na to odgovara kako građani nisu retardirani – dakle po njemu oni koji daju glas postojećoj vladajućoj koaliciji, pa čak i radi populističkih poteza – jesu neki retardi? Nisu dali glas ovoj novoj, lijepoj, svježoj koaliciji gdje je Josipović?

Istini za volju, svatko od nas može osobno smatrati neku od skupina građana političkim retardima – no to su stvari koje svaka javna osoba treba zadržati za sebe, a ne ih iznositi u javni život. Nakon što je pet godina politički šutio i ponašao se kao domobran u zagorskoj šumi, Josipović napokon pokazuje da nije baš tako bez ikakvog stava – on ima čvrst stav da su zemlja i građani koji ne prepoznaju njegovu političku ljepotu, snagu i utjecaj neka vrsta retarda.

Politička ljiga

Što na kraju reći? Josipović je u jednoj stvari dobar – jasno pokazuje da je politička borba u Hrvata borba ne za stavove i ideologiju, konzervativnu, socijal-demokratsku, liberalnu i drugu – već borba za politički utjecaj, sinekure, moć koju daje politika u zemlji potpuno kontroliranom od strane javnog sektora, moć koju se ima u hrvatskom neosocijalizmu.

Spomenimo još nešto. Josipović kaže: “Pozvan sam na prestižnu konferenciju i iznesena iskustva su zaista zanimljiva. Bilo je zastrašujućih primjera kako legalan, ili ilegalan novac, utječe na političke procese.”

Je, slažemo se druže Josipoviću, sjetit ćete se možda i ovoga: “Ivo Josipović, unatoč svojim izjavama iz 2010. godine, ne misli da je potrebno vratiti 200 tisuća kuna koje mu je donirao Robert Ježić za predsjedničku kampanju, a to je potvrdio u odgovoru za Index. Naime, nakon što je presuda za Ivu Sanadera u slučaju Ina-MOL nedavno postala pravomoćna, a prema kojoj Ježićev Dioki mora vratiti pet milijuna eura u državni proračun, postavilo se pitanje hoće li Josipović vratiti donaciju od 200 tisuća kuna. Josipović smatra da ne treba vraćati novac.” Razmisli, sjeti se!

E, pa, većini nas u ovoj državi nije trebala prestižna (wow!) konferencija kako bi saznali da citiram: “kako legalan, ili ilegalan novac, utječe na političke procese”. Utječe, druže Josipoviću, utječe, kao što su kod vas negdje utočili tih 200.000 kuna, lijep novac, za koji se može kupiti, ne znam, vrlo pristojan klavir na eBayu, ili fino opremljen automobil tipa Škode Octavije.

Pa eto, druže Josipoviću, pokažimo novu politiku, novu snagu, uplatite tih 200.000 kuna u Državni proračun i pošaljite Indexu uplatnicu, rado ćemo objaviti! Kako bi rekli u skijanju, idemo, hop, hop, hop!

Index.hr/ZDanas