Poznati zadarski književnik Branimir Čakić objavio je na svom Facebook profilu osvrt na stvarnost u kojoj danas živimo. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.

---

Prepoznajete li ovo mjesto? Još donedavno mračila ga je titula najzloglasnijeg državnoga kafića; i to samo zbog jedne sasvim prosječne ljudske grdobe koja je umalo nasmrt izmlatila djevojku i zbog jednako grdih svjedoka koji su, sasvim u skladu sa svojim pećinskim imidžom, cajkama gušili djevojčine krike i nakon svega se još i javno žalili na težak karakter žrtve. Vidljivih tragova ljudske bijede i duševnoga jada nigdje više nema. Krv su davno isprali, a snimke nadzornih kamera pobrisali. Sumorna su stakla ogledala tek nezainteresiranim prolaznicima i kvartovskim mačkama. Nevidljivih ožiljaka ima, obilato, na dušama žrtava znanih i neznanih.

A tobožnji kafić? Ostale su krhotine u nijemim zidovima i neopranim staklima kao još jedna utješna prispodoba svima koji ne vjeruju da čak i ružne stvari imaju svoj rok trajanja. I ranije nas je povijest učila da bez iznimke vrijedi ona mudra: ”Svake sile svoga vremena.”

Tobožnjem je kafiću odzvonilo. Dokrajčio ga narod putem medija – najmoćnijeg oružja današnjice. Tobožnjem kafiću ime više nitko ne spominje. I uskoro ćemo ga svi zaboraviti. I kao da nikada nije postojala civilizacijska pećina iz koje je svakodnevno curio mentalni otrov imenom cajke uz pripadajuće psovke na račun Boga i nedjelje, taman po mjeri emotivnih troglodita duboka džepa.

Riječ je o civilizacijskoj rupi balkanske lige koja je svojedobno mračila čitavu županiju mameći ondje horde srednjoškolaca blještavim trendovima maloljetnih kriminalaca. Ovi bi, ne mareći za svjedoke, svojski bahato nasadili svoje tenkovima nalik aute često na parkirnome mjestu sirote trudnice kojoj bi guštalački priprijetili da joj je bolje držati jezik za zubima jer oni, eto, imaju svoje ljude na visokim položajima.

Odakle mulcima od 17 godina auto vrijedan milijun kuna? Očevi su im jednaki trogloditi i kombinirano pameti nemaju za sročiti najprostiju rečenicu i umjesto glasom čovjeka, sporazumijevaju se roktanjem u usporedbi s kojim glasanja svinja i traktora zvuče kao simfonijski orkestri. Iz povijesti uzimaju uzore po receptu svoga zakržljala duha, pa su im tako puna usta Escobara, Hitlera i Maksovih mesara.

U čemu je, dakle, tajna njihovog materijalnog bogatstva? O iznimkama, na užas društva, nije riječ, već naprotiv – riječ je o najrevnijem glasačkom tijelu – riječ je o ljudskim ovcama, a takvima je s vrha uvijek bilo i bit će najlakše manipulirati.

Posvuda su oko nas, štetočine koje harače pod pouzdanom krinkom domoljublja – štetočine od kojih po državu i društvo nikada većih nije bilo. Pojedinci među njima izrasli su u lokalne moćnike. I nikada im nije dosta – ratnim profiterima nije dovoljan jedan rat pa i u miru nastavljaju gdje su u ratu počeli.

Opanke su cipelama odavno zamijenili, neopranih nogu, a kuće potemkinovim dvorcima; i vjeruju da će tako dovijeka. Obzirom da živimo u sistemu koji najviše pogoduje snalažljivima mnogi će pomisliti da je svaki oblik otpora protiv takvih spodoba sizifovske naravi. Živimo u sistemu u kojem je iznad svih zakona onaj tržišni, pa je tako posve normalno i prihvatljivo da se kriminalac posvuda časti jer slobodu i ljude kupuje novcem, dok vladajući patuljci u ime države tvrde da nemaju novca za liječiti bolesnu djecu a istodobno po toj istoj državi ukradenim novcem grade dvorcima nalik vikendice.

Riječ je, dakle, o budalama i manjim budalama iznad njih. Inteligencija glupih je lukavost, a lukavi se najbolje snalaze u demokraciji u kojoj su poželjne sve maske osim lica istine. Nisam još upoznao tako pametnu ljudsku jedinku koja mozak koristi u takvoj mjeri u kojoj budale koriste svoju lukavost. Milosrđe im je strano, tuđa sreća nepodnošljiva. Nije ih briga ni za koga osim za sebe. Ljubav prema svome mjere mržnjom prema tuđem. Iskoristit će svaku, ali baš svaku priliku da ukradu i da prevare, da zamuljaju i da unište.

Zadarsku su privredu odavno uništili i stotine su obitelji rasturili. Groblja su prepuna žrtava njihovog biznisa. Premda se često kreću u krdima, međusobno ih veže isključivo korist od čoporativnih akcija. Neprestano pogledavaju jedan drugome u patike i mobitele ne podnoseći bogatije, ljepše, drukčije i sretnije. Bez psovki ne izdrže ni minute i svoj teren označavaju najčešće tuđom nesrećom.

I kako protiv takve pošasti? Mržnjom i osvetom ne ide i ne može ići, jer se zlom zlo nikada ne može pobijediti. Uvijek ću istaknuti kako otpustiti valja loše misli, kletve i želje…jer je nevjerojatna moć misli. Mislima vedrimo i oblačimo sebe i svijet oko sebe. Stoga, blagosloviti štetočine valja i mir im duhovnoga buđenja poželjeti, njima i njihovim potomcima. Istinski im valja poželjeti dobro i da se u dobre ljude pretvore. Nikome, pa čak ni njima, kasno nije postati čovjekom.

Žalimo se, primjerice, kakve predsjedničke kandidate imamo, potkopavajući ih unaprijed komentarima i željama na razini gore spomenutih emotivnih troglodita. Dovoljno je pročitati komentare na društvenim mrežama i uvjeriti se s koliko zluradosti mračimo svijet oko sebe. Gomile nesretnih, obespravljenih i rastrojenih ljudi ne mogu više podnijeti svjedočiti kako kriminalci uništavaju sve oko njih pa se na kraju spuštaju na njihovu razinu i posljednju bitku gube u svome dvorištu…jer gnjev se naš prelijeva na najbliže…na obitelj, prijatelje i kolege.

Prilikom ulaska u autobus, vozaču koji ti iz ovog ili onog razloga nije drag, ne želiš da skrene s ceste u provaliju. Naravno da ne želiš jer će i tebe u provaliju povesti. Jednako vrijedi i za predsjednika i za političare koji voze državu. Ne moramo ih voljeti, ali nemojmo ih kleti i željeti im zlo. Poželimo im svima buđenje. Teško je to dok gledaš što čine, no drugoga načina nema.

Svake sile svoga vremena i to nas treba tješiti. Naučimo to na primjeru tobožnjeg zadarskog kafića koji je otišao u povijest jer se narod digao u želji za pravdom koristeći najsnažnije oružje današnjice – medije!

Medije se više ne može kontrolirati i oni su nam oružje protiv nepravde. Na nju udarimo jasnim argumentima i zajedništvom koje proizlazi iz želje za boljim sutra! Pritom, trenirajmo djecu milosrđu i poštenju.

Družite se, dakle, sa svojom djecom i s dobrim ljudima, neka vaša djeca čitaju dobre knjige i slušaju dobru glazbu. Tako razvijaju duh i um. Ne dozvolite im da ih otruju pećinski ljudi modernoga doba.

Jednom sam posvjedočio zadnjim trenucima velike ljudske štetočine. S bolničke postelje vrištao je pogledom jer glasom više nije mogao, prekasno shvativši u kakvoj je zabludi živio. Silno mu je bogatstvo odjednom postalo nepodnošljiv teret. Vriskom do svoje djece dopro nije… jer su se, upravo po očevoj školi pohlepe, već međusobno zaratili zbog nasljeđa… toliko da gubitnik među sinovima svome ocu na sprovod nije došao, kazujući svojim posrtajem staru prispodobu o očevu porazu.

Želiš li i takvima blagoslov Božji, na pravome si putu. U suprotnome, jednake te jame čekaju.

I nikad neću prestati ponavljati, a ovoga ću puta i dograditi svoju temeljnu misao, na Kristovu nauku utemeljenu: Žrtvama rata i djeci budućnosti najbolje se možeš odužiti kao MIROTVORAC!

Branimir Čakić

---

Kratko o autoru:

Branimir Čakić je hrvatski književnik. Rođen je u Zadru gdje je završio osnovnu i Srednju pomorsku školu, a potom Visoku učiteljsku školu Sveučilišta u Zadru. Nakon završene pomorske škole nije se posvetio tom zvanju već književnosti, pisanju znanstveno-fantastičnih romana u kojima izmaštava abecedu, brojeni sustav i glazbeni osmišljaj. Osim što je pisac, dobar je slikar i glazbenik. Objavio je do sada dva romana o zamišljenoj zemlji Ahviji: Vanian (Mozaik knjiga, Zagreb, 2002.), te Arbov prolaz (Kašmir promet, Zagreb, 2004.). Za njegovo djelo, zamišljeno u sedam knjiga, postoji veliko zanimanje, pa čak i američkih filmskih kuća za snimanje znanstveno-fantastičnih filmova.