HDZ se očekivano istaknuo u obrani Vatikanskih ugovora, a javili su se i razni predstavnici i pripadnici Katoličke crkve da objasne kako im svi koji plaćaju porez u Hrvatskoj moraju davati novac bez obzira jesu li katolički vjernici ili ne, odnosno žele li to ili ne. Branitelji statusa quo su odbijali i raspravu o bilo kakvim drugim modelima financiranja Katoličke crkve. Je li postojeći model, uspostavljen Vatikanskim ugovorima, doista najbolji za Hrvatsku? Odnosno, što se sve nalazi u ta četiri sporna ugovora između Hrvatske i Svete Stolice koji su kolokvijalno nazivaju Vatikanskim ugovorima?
Da bismo razumjeli što predstavljaju Vatikanski ugovori, prvo moramo podsjetiti kako su oni nastali. Naime, vlast Franje Tuđmana je početkom 1990-ih godina pripisala Vatikanu velike zasluge za međunarodno priznanje Hrvatske, pa se čak u javnosti širila fama o tome kako je Vatikan prvi priznao RH kao neovisnu državu, što nije točno jer je to bio Island. Bliski odnosi s Vatikanom bili su važni i HDZ-u i Tuđmanu, ali i Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj koja od početka devedesetih na ovaj ili onaj način podupire HDZ i čiji su svećenici često s oltara agitirali da se na izborima treba glasati za HDZ i/ili ostale desne opcije.
U takvom se kontekstu krenulo u pregovaranje o četiri ugovora, a hrvatsku je stranu predvodio ministar Jure Radić, deklarirani katolik i veliki vjernik, koji je time de facto bio u sukobu interesa jer je formalno bio predstavnik RH u tim pregovorima, no kao pokoran vjernik obavezan i Katoličkoj crkvi.
Stoga ne čudi da su Vatikanski ugovori ispali kakvi jesu, dajući Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj nevjerojatne privilegije.
Četiri ugovora između Hrvatske i Svete Stolice
Četiri ugovora potpisana su od 1996. do 1998. godine, kako bi se pravno odredio odnos između Republike Hrvatske i Svete Stolice koja zastupa Katoličku crkvu kao subjekt međunarodnog prava. U pravnom smislu oni pripadaju konkordatskom pravu. Prva tri ugovora su potpisana u Zagrebu 19. prosinca 1996. godine, jedan o pravnim pitanjima, drugi o suradnji na području odgoja i kulture te treći o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske. Četvrti pak Ugovor o gospodarskim pitanjima, potpisan 9. listopada 1998. godine, potpisali su apostolski nuncij u Hrvatskoj Giulio Einaudi i predsjednik Državnoga povjerenstva za odnose s vjerskim zajednicama Jure Radić nakon dugih pregovora u vezi rješavanja pitanja povrata nekadašnje crkvene imovine i, kako se to nazivalo, financiranja javnog i društveno korisnog rada Crkve. (Sva četiri Vatikanska ugovora je s HDZ-om većinom ratificirao i sabor.)
Sam Jure Radić je tom prigodom bio posebno inspiriran, te je izjavio sljedeće: “Ovim činom učvršćuje se i do kraja pravno utemeljuje povijesni slijed dobrih odnosa između Svete Stolice i zemlje Hrvata započet još u vrijeme Višeslava i Branimira i to na način primjeren osvitu trećeg kršćanskog tisućljeća.”
Tri retoričke strategije obrane Vatikanskih ugovora
Ovakva nacionalističko-religiozna epika u vezi potpisivanja nečega što je međunarodni ugovor nije nevažna niti samo neukusni folklor, ona je i danas ključna za emocionalnu podršku Vatikanskim ugovorima. Naime, podržavatelji Vatikanskih ugovora se u svojim polemikama u njihovu korist većinom služe s tri retoričke strategije.
Prva je forsiranje tehnikalija, čime se ističe primjerice Željko Reiner, poput one da su ugovori potpisani sa Svetom Stolicom, a ne Vatikanom, što u pravnom smislu može biti relevantno, ali je u društveno-političkom relevantno kao razlika između vrata i šije. Druga je dadaistički besmisao u kojemu se nizom non sequitura odgovara na konkretna i logična pitanja oko Vatikanskih ugovora, što je ovih dana demonstrirao Miro Kovač. Treća strategija, najraširenija i najefektivnija, igranje je na nacionalističke emocije i mitove o tome kako je Katolička crkva jako zaslužna i za opstanak Hrvata kroz stoljeća i za neovisnost RH, pa i nije važno što stoji u ugovorima jer Crkva sve to navodno zaslužuje.
Katoličkoj crkvi sva prava, Hrvatskoj sve obaveze
Ali kada se doista zaviri u ono što piše u Vatikanskim ugovorima, može se otkriti niz problematičnih odredbi.
Za početak, očito je da Vatikanski ugovori propisuju prava jedne strane (Katoličke crkve) i obaveze druge strane (Republika Hrvatska), dok Katolička crkva prema Hrvatskoj gotovo da i nema nikakvih obaveza. Tako sastavljeni ugovori su neuobičajeni, s obzirom na to da u ugovorima prava i obaveze imaju obje strane, pa Vatikanski ugovori su koncipirani tako da je hrvatska država podložna Katoličkoj crkvi te stavljena u poziciju dobrovoljne sluškinje, čime se ugrožava i dostojanstvo i suverenitet RH.
Vatikanski ugovori iznad Ustavnog suda
Nadalje, kada je riječ o školstvu, Crkva određuje tko će biti zaposlen kao vjeroučitelj u javnim školama, a plaće vjeroučitelja osigurava država odnosno porezni obveznici. No, Crkva može i izbaciti vjeroučitelja iz škole ako se po njenom mišljenju ogriješio o crkvene dogme iako pritom nije prekršio nikakve zakone Republike Hrvatske, pa ni učinio ništa što je društveno neprihvatljivo. To je na svojoj koži osjetio vjeroučitelj Petar Travaš koji je nakon građanskog razvoda stupio u drugi građanski brak s novom ženom. Crkva mu je oduzela kanonski mandat, tj. licencu da predaje vjeronauk, te je Travaš dobio otkaz u dvije srednje škole u kojima je predavao. Pravdu je potražio na Ustavnom sudu, koji je njegovu tužbu odbio. Jedini “grijeh” Petra Travaša je što se razveo i onda zaljubio u drugu ženu s kojom je onda stupio u brak. No zahvaljujući Vatikanskim ugovorima i nevjerojatnim ovlastima koje Katolička crkva ima u javnom školstvu, on je protjeran sa svog radnog mjesta.
Sve to – i mnogo više – omogućava Ugovor o suradnji na području odgoja i kulture u kojemu se i navodi i da Katolička crkva ima “nezamjenjivu povijesnu i sadašnju ulogu u Hrvatskoj u kulturnom i moralnom odgoju naroda”, što je vrlo problematična konstatacija za svaku državu koja se definira sekularnom, jer se u osnovi poistovjećuju crkveni i društveni moral. Crkva određuje i program vjeronauka u javnim školama, dok je zadatak države da plati i osigura udžbenike. Koliki upliv Vatikanski ugovori omogućavaju, svjedoče i zahtjevi biskupa da se vjeronauk uvede i u javne vrtiće u Hrvatskoj, kako bi sustavna indoktrinacije djece katoličkom ideologijom mogla započeti i u predškolskom uzrastu.
Crkva postavlja urednika na HRT-u
Crkva ima nevjerojatne ovlasti i na javnoj televiziji HRT, te određuje tko će biti urednik vjerskog programa. Neprijeporno je da javna televizija treba pokrivati i teme iz područja vjere ili religije, ali je nejasno zašto bi Kaptol određivao urednički pristup tome, kao i kadar zadužen za to područje. Vatikanski ugovori, dakle, ograničavaju i slobodu i neovisnost uređivačke politike javnog servisa.
Katolička crkva je zbog Vatikanskih ugovora privilegirana i policijskim istragama u odnosu na građane RH. Jedna odredba iz Ugovora tako propisuje sljedeće: “U slučaju sudske istrage o kleriku zbog možebitnih krivičnih djela predviđenih krivičnim zakonikom, sudske vlasti će o tome prethodno obavijestiti nadležne crkvene vlasti.” Ostaje posve nejasno zašto bi policija ili sud morali obavještavati crkvene institucije PRIJE nego što se uopće odluči pokrenuti istragu nekog pripadnika klera. Time su pripadnici klera u privilegiranom položaju u odnosu na ostale ljude u Hrvatskoj, a ta je odredba dodatno problematična ako se zna za dugu povijest crkvenog zataškavanja pedofilskog silovanja djece od strane svećenika.
Svećenička privilegiranost pred zakonom
U tom kontekstu vrijedi napomenuti da je po Ugovoru o pravnim pitanjima nepovredivost ispovjedne tajne strože propisana nego u Kaznenom zakonu, te ispovjednu tajnu definira kao apsolutno nepovredivu i svjetovne vlasti se ne mogu pozvati na javni interes čak ni u teoretskom i zamislivom slučaju kada bi otkrivanje tajne moglo zaštititi ljudske živote.
Primjerice, Australija zbog strašnih pedofilskih skandala razmišlja o ukidanju ispovjedne tajne, a Hrvatska bi to mogla učiniti ne samo ako tako odluči saborska većina, nego tek nakon što otkaže Vatikanske ugovore, što je još jedan primjer ugroze državnog suvereniteta i demokracije zbog ovih ugovora.
Zbog Vatikanskih ugovora smo platili velebno zdanje Vojnog ordinarijata
Vatikanski ugovori su omogućili i osnivanje Vojnog ordinarijata, a proizveli su i policijske kapelane, te su se pripadnici klera tako infiltrirali duboko i u obrambene snage i represivni aparat hrvatske države. Sve to naravno financiraju porezni obveznici, uključujući i izgradnju velebnog zdanja Vojnog ordinarijata. Na tu izgradnju te zgrade – koja je otvorena 2003. godine – potrošeno je najmanje 35 milijuna kuna, a većina sredstava je došla iz državnog proračuna.
I tako smo došli do možda i najproblematičnijeg od četiri Vatikanska ugovora, onoga o gospodarskim pitanjima. Njime je predviđeno da će RH financirati Katoličku crkvu u Hrvatskoj, koja pritom nije dužna ni biti minimalno transparentna oko svojih financija. Velika većina biskupija ne objavljuje financijska izvješća kako bi građani RH mogli provjeriti kako kler troši naš novac, a takva netransparentnost pogoduje i financijskim skandalima i pronevjerama na koje Katolička crkva u Hrvata također nije imuna.
Misteriozne financije Katoličke crkve u Hrvatskoj
No, načelno gledano je najveći problem ipak to što Ugovor o gospodarskim pitanjima prisiljava sve građane RH koji plaćaju porez da financiraju djelovanje Katoličke crkve u RH neovisno o tome jesu li katolički vjernici ili ne, pa čak i ako se protive stavovima i postupcima Katoličke crkve.
Za razliku od nekih europskih država u kojima postoji tzv. crkveni porez te vjerske zajednice financiraju njihovi vjernici, u Hrvatskoj su i nevjernici prisiljeni davati novac za Katoličku crkvu čiji biskupi ih javno pljuju i vrijeđaju.
Milijarda kuna godišnje za Katoličku crkvu?
Misterij je i koliko točno svake godine država da novaca Katoličkoj crkvi. Istraživački novinari su se tom temom ekstenzivno bavili i došli do brojke od oko milijardu kuna godišnje, uz napomenu da to i dalje nije konačni iznos.
Naime, kako je Katolička crkva u Hrvatskoj financijski netransparentna i kako je zahvaljujući Vatikanskim ugovorima kapilarno premrežila razna društvena područja, te dobiva novac i od državne i od županijske i od lokalne razine, u ovom trenutku je jednostavno nemoguće saznati baš sav novac koji se s raznih državnih nivoa i institucija slijeva na račune Katoličke crkve, koja u Hrvatskoj ima više od dvije tisuće pravnih osoba kojima upravlja ili s kojima je povezana. Pritom je sav taj novac koji Katolička crkva dobiva od države izuzet od provjere Državne revizije.
Vatikanske ugovore se lako može revidirati ili otkazati
Unatoč svemu navedenom, a riječ je zapravo tek o vrhu sante leda jer bi se o problematičnim aspektima Vatikanskih ugovora mogla napisati cijela knjiga, u Hrvatskoj i dalje nema ni političke volje ni hrabrosti da se krene u reviziju tih četiriju ugovora između RH i Svete Stolice.
Pritom to uopće ne bi bilo teško niti opasan presedan, kako je neki dan izjavila predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.
Baš suprotno, Vatikanski ugovori sadrže i odredbu po kojoj “u slučaju da jedna od visokih ugovornih strana bude smatrala da su se bitno promijenile prilike u kojima je sklopljen ovaj Ugovor i da ga treba mijenjati, započet će pregovore o njegovoj prilagodbi novim okolnostima”.
ZDanas/Index.hr
