Prema nekim podacima iz Ministarstva financija Državni proračun čak se i u ljetnim mjesecima puni oko 50% visine financijskih priljeva u isto vrijeme prošle godine, a iako su najavljene neke kreditne ili tranše financijske pomoći Europske unije, ta bi sredstva manjim dijelom u Proračun mogla biti uplaćena tek od jeseni, što znači da u ovom trenutku, barem sljedeća dva mjeseca država mora naći mehanizme održavanja tekuće likvidnosti Državnog proračuna i osigurati uredno servisiranje proračunskih obveza iz izvora koje može osigurati mimo obećane pomoći Europske unije.
Ta će pomoć ionako biti isplaćivana sukcesivno kroz duži vremenski period, a dio će sredstava biti i projektno uvjetovan, pa je zapravo neizvjesno kad bi i kolika financijska sredstva iz tih izvora uopće mogla stići u proračun. Osim toga, najveći dio sredstava bit će strogo namjenski pa bi se ionako teško mogao koristiti za tekuće servisiranje proračunskih obveza, iako je Andrej Plenković paket financijske pomoći Europske unije marketinčki predstavio tako, kao da će u Državni proračun odjednom doći dvadesetak milijarda eura, kojima će Hrvatska moći raspolagati. To je naravno bio prilično proziran i jeftin politički spin za naivce. Višegodišnji paket pomoći, iako odobren, još uvijek nije jasno definiran, pa se čak i na najmanji dio tih sredstava ne može računati prije kasne jeseni, ako se uopće može računati na ikakva sredstva u tekućoj godini.
Marić je, dakle, prepušten sam sebi i snalažljivosti u održavanju tekuće likvidnosti, što mu je doduše godinama relativno uspješno polazilo za rukom u Agrokoru gdje je radio iste poslove. Lažno prikazivao bonitet koncerna, manipulirao financijskim pokazateljima, namještao bilance i održavao brod koji tone koliko-toliko na površini. Iskustvo se, znači, Mariću svakako ne može zanijekati, a možda će mu to što je bio svojevrsni „ministar financija” Agrokora pomoći i u manipulacijama polupraznim državnim proračunom Plenkovićevog „Titanika”.
Baš kao u Agrokoru prije Todorićevog sloma, i u državi prihodi padaju, priljevi u proračun su smanjeni najmanje za 50%, a zaduženja i dugovi rapidno rastu i prvi put otkad postoji Hrvatska, a to se nije dogodilo čak niti u ratnim godinama, dug države premašio je nevjerojatnih 300 milijardi kuna. Marić, čini se, državne financije vodi podjednako uspješno kao svojevremeno Agrokorove.
Kao jedno od rješenja, kako doznajem iz visokih krugova u Hrvatskoj elektroprivredi mogla bi biti privatizacija pojedinih dijelova HEP-a, kao što su dijelovi ODS-a, dakle pojedini sektori i regije održavanja distribucijskom sistema, pojedini segmenti poslova HEP-a, kao poslovi naplate, ali i pojedini energetski projekti, poput pojedinih manjih pogona elektrana i sličnih projekata u Lici i Dalmaciji. Ovih su dana upravo iz tih razloga u regionalnim podružnicama HEP-a, kao što su Elektroprimorje i Elektrolika, ali i ispostavama u Dalmaciji i Istri, poslani posebni timovi procjenitelja, kako bi se na temelju pojedinih projektnih elaborata izraile projektne pripreme za privatne koncesije i privatizaciju pojedinih segmenata HEP-a, o čemu će na kraju svoje izvještaje i prijedloge proslijediti u HEP-ovu centralu u Zagrebu, a potom direktno u Plenkovićev kabinet.
Tako bi HDZ-ova Vlada nakon prodaje INA-e, uskoro mogla prodati i drugu najvažniju energetsku kompaniju u Hrvatskoj – HEP, ili barem neke od strateških dijelova te kompanije, kako bi Plenković i Marić prodajom takvih strateških resursa financijski pokrivali proračunske gubitke svoje Vlade.
Domagoj Margetić
