Kad dosegne novo depresijsko dno, Hrvatska će postati 28. članica EU-a i započeti puzajući izlazak iz teške gospodarske i socijalne depresije
Tri će krupna ekonomska događaja obilježiti 2013. u Hrvatskoj: prvi – pad na novo depresijsko dno, uz gotovo 380.000 nezaposlenih u travnju, drugi – ulazak u članstvo Europske unije od 1. srpnja, i treći – povećanje BDP-a u drugom polugodištu, ali – u najboljem slučaju – samo za mršavih jedan do 1,5 posto. Dakle, baš kad dosegne svoje novo depresijsko dno, Hrvatska će postati 28. članica velike Europe, i otad započeti puzajući izlazak iz već petogodišnje gospodarske i socijalne depresije.
No, prve će joj se godine u Uniji podudariti s dužničkim ropstvom i najnižim kreditnim i investicijskim rejtingom, pa će o strukturnim reformama koje će pokrenuti baš u prijelomnoj 2013., ovisiti izgledi da iz najteže krize od oslobođenja iz 1995. ispliva već 2018. ili tek neku od sretnijih godina nakon 2020-e.
Da bi se tada moglo s pravom zaključiti, kako je europska Hrvatska napokon izašla iz teške tranzicijske i dužničke drame, morala bi dosegnuti stabilne godišnje stope rasta više od pet-šest posto, stopu nezaposlenosti nižu od deset posto i stabilno visoke, domaće i strane investicije, pretežno u proizvodno-izvozni sektor, uz posljedično smanjivanje omjera vanjskog duga prema godišnjem BDP-u sa sadašnjih 103 na manje od 80 posto, i uz prethodni uspon kreditnog i investicijskog rejtinga gotovo do razine zemlje-tigra.
Vujčićev scenarij
Kako iz sadašnjeg neveselog stanja dosegnuti tu svijetlu perspektivu, o tome niti tko nudi cjelovito, dugoročno rješenje, niti postoji društvena klima za postizanje općeg konsenzusa ključnih političkih ustanova (a veliko je pitanje ima li igdje ikakva rješenja u doglednom roku i je li zamislivo), nego se samo produžava agonija, u sklopu koje se uzaludno nadmeću nebrojeni parcijalni interesi. Zato nije čudo što je hrvatski bruto-proizvod i u trećem tromjesečju smanjen za 1,9 posto u odnosu na isto prošlogodišnje razdoblje, kao što neće biti čudo ni kad se uskoro objave podaci o produljenju depresije i u četvrtom kvartalu ove godine. Pa će se depresija u prvom tromjesečju 2013. samo produbiti, da bi pod utjecajem turističke predsezone u drugom kvartalu ostala na istom, a ne i na još dubljem dnu.
Uđe li Hrvatska u Europsku uniju, 1. srpnja, kao što je planirano, i za taj veliki ulazak bude ekonomski bar donekle spremna, mogla bi postupno računati da će od početnog šoka, s nedalekim pomakom početi ubirati više koristi, nego što će trpjeti šteta, te da će probuđenom konkurentnošću ubrzo prerasti u jednu od najdinamičnijih malih ekonomija unutar velike europske obitelji. Ispadne li naopako – što je zasad više vjerojatno, zbog teško rješiva zaostajanja u konkurentnosti u kratkom roku – depresijsku bi Hrvatsku ulazak u Uniju mogao dotući, i to tako da se od tog trijumfa neće oporaviti ni do 2020.!
Na te je rizike prije koji dan ponovno upozorio novi guverner Hrvatske narodne banke, dr. Boris Vujčić, u intervjuu za časopis “Banka”, procijenivši da postoji nekoliko područja u kojima hrvatska ekonomija nije sposobna za veliku utakmicu ni na svjetskom, ni na europskom, pa ni na hrvatskom tržištu. “To su efikasnost tržišta robe (gdje najlošije stojimo po pitanju troškova poljoprivredne politike, pravila o stranim izravnim ulaganjima, razmjera i učinka poreza, tržišne dominacije i antimonopolske politike), efikasnost tržišta rada, zaštita ulagača i pribavljanje građevinskih dozvola”. Zato Vujčić poziva na “opći konsenzus o glavnim razvojnim ciljevima i mjerama, barem među najznačajnijim društvenim adresama”. Glavna pozitivna posljedica ulaska u EU je to što zemlja postaje privlačna za izravne strane investicije, no – ističe guverner Vujčić – ako izostane suočavanje sa stvarnom dijagnozom, kao i nužne strukturne reforme – Hrvatska će odmah potpasti pod proceduru pretjeranog deficita i srodnih mu velikih neravnoteža u bilanci plaćanja, pa bi se vlast mogla suočiti s nekom verzijom MMF-a i bez MMF-a, ili točnije, na vanjsku, prisilnu upravu.
Čudotvornih 20
Prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku i HNB-a, ukupna je potrošnja u Hrvatskoj od 1995. do 2008. (kad je gospodarstvo potonulo u teško izlječivu depresiju) bila čak osam posto godišnje veća od domaćeg proizvoda. Dakle, u tih je 15 godina u Hrvatskoj ukupna potrošnja države i građana bila veća za gotovo jedan i po prosječni godišnji bruto-proizvod! Budući da je 80 posto te prekomjerne potrošnje, s osloncem na strane zajmove, završilo u socijali, mirovinama, uvozu automobila, trgovini i vraćanju dospjelih dugova, a ostatak u modernizaciji cestovne mreže, koja se preobrazila u polugu – ne za izvoz, nego za brži uvoz robe i usluga, te za prodaju hrvatskih nekretnina strancima – trenutačna raskoš koju i strani turisti uočavaju širom jadranske Hrvatske i u Zagrebu, preobražava taj hrvatski slučaj u jedinstveni misterij svijeta.
Jer, i gospodarska i socijalna struktura ove zbunjene zemlje iz temelja su se promijenile unazad čudotvornih 20 godina: još 1990. broj zaposlenih je bio tri puta veći od broja umirovljenika, iako je i tada zemlja bila u krizi, socijalna prava totalna, a radni i mirovinski staž kraći nego danas, dok je ove godine broj zaposlenih samo 20 posto veći od broja umirovljenika. Još je i te, krizne 1990. industrija zapošljavala 40 posto radne snage, a uvoz hrane bio marginalan i manji od njezina izvoza. Hrvatska je i tada bila u krizi, pa i pred vanjskom agresijom, ali je gotovo sve svoje gospodarske potencijale i nacionalnu štednju imala u svojem posjedu. A današnja Hrvatska, u razmjerima od gotovo 80 posto svojeg bruto-proizvoda, ovisi o stranim vlasnicima, uvozu, novim stranim zajmovima i o prihodima od rasprodaje preostale imovine strancima.
Izvornom i konkurentnom domaćom proizvodnjom, samosvojnim brendovima, profitabilnim izvozom, inovacijama i patentima, te umrežavanjem u europsku znanstveno-tehnološku i informatičku revoluciju, u Hrvatskoj se tijekom 2012. stvaralo manje od osam posto bruto-proizvoda. U stvaranju hrvatskog BDP-a i u zapošljavanju – poljoprivreda, šumarstvo, stočarstvo i ribarstvo imaju udjel manji od pet posto, industrija oko 24-27 posto, dok prevladavajući ostatak pripada sektoru usluga, u kojima su glavni igrači uvoznici, trgovci, strani vlasnici, inozemne banke i dužnici.
Takva Hrvatska iz krize ne može izaći ni preko turizma, jer puna sezona otvara manje od 50.000 službenih radnih mjesta, pa se tajnu relativno visokog životnog standarda sretnije polovine hrvatskog stanovništva može otčitavati samo preko njegova zaduživanja i raznih odgoda plaćanja, kao i preko pretvaranja pašnjaka u građevinske ili turističke terene i prodaje te imovine, rentijerstva, korupcije, pljačke, reketa, leasinga, povlaštenih mirovina, estrade, sivog i crnog biznisa, te izbjegavanja svih vrsta fiskalnih obveza u kombinaciji s igrama na sreću, začinjenih učincima depopulacije, iseljavanja i sličnog.
Poniženi i obogaćeni
Unatoč svemu, pa i nedavno oborenom kreditnom rejtingu zemlje na najdonji prag (do statusa “smeća”), i cjelokupna Milanovićeva ekipa u Banskim dvorima i osobito ministar financija Slavko Linić još računaju da 2013. godina neće biti preskupa za nova zaduživanja, nužna za refinanciranje dospjelog državnog duga u iznosu od oko 28 milijardi kuna. Tehničko je pitanje hoće li to Vlada refinancirati samo na domaćem tržištu, pa čak i u kombinaciji s jednim narodnim zajmom, ili će istrčati i na međunarodno tržište, na kojem Hrvatska sada stoji lošije i od Grčke.
