Petnaestog rujna navršit će se puna godina od povratka posljednjeg, dvanaestog kontingenta Hrvatske vojske iz Afganistana, čime je i službeno okončano naše sudjelovanje u NATO-ovoj misiji “Odlučna potpora” na sjeveru te zemlje.

Toga dana u zrakoplovnoj bazi na Plesu atmosfera je bila vrlo svečana. Predsjednik Republike, ministar obrane i načelnik Glavnog stožera osobno su dočekali povratnike, ističući važnost njihova sudjelovanja u dugoj i sveobuhvatnoj akciji armiranja trajnog mira i uvođenja demokratskih standarda u tu izmučenu i poharanu zemlju.

Tom se prilikom moglo čuti kako je od 2003. godine pa do povratka našeg zadnjeg kontingenta u misiji sudjelovalo više od pet i pol tisuća hrvatskih vojnika, a mediji su negdje iskopali i fantastičan podatak da je za tu plemenitu svrhu utrošeno više od dvije milijarde kuna.

Predsjednik Zoran Milanović kazao je povratnicima kako su “još jednom dokazali izvrsnost, profesionalizam i spremnost hrvatskog vojnika”. Ministar Mario Banožić djelovao je još ganutije. On je, među ostalim, istaknuo i sljedeće: “Kada netko bude analizirao naš doprinos očuvanju i izgradnji mira u toj ratom napaćenoj zemlji, onda sam uvjeren kako će biti zapisano da su Republika Hrvatska i Hrvatska vojska dali nemjerljiv doprinos.”

Admiral Robert Hranj ponosno je, pak, podvukao ovu misao: “Još jednom ste potvrdili da pripadamo zajednici profesionalnih i obučenih vojski na čiju potporu naši građani, saveznici i partneri mogu uvijek računati.”

Sedamnaest godina i više od pet i pol tisuća hrvatskih vojnika kasnije, situacija u Afganistanu nikad nije bila gora. Jedino utješno što se o jezivoj sadašnjosti može reći jest to da će sutrašnjica zajamčeno biti još stoput gora. Prilika je ovo da se Milanović, Banožić, Hranj i ini ponosni hrvatski muževi malo zamisle, da resetiraju svoju ganutost, vrate se na emocionalne tvorničke postavke i pokušaju podvući crtu ispod sudjelovanja naših momaka i cura u megakoljačini bez kraja i konca, koja je sve Afganistance učinila sirotinjom, a neke Amerikance (i ne samo njih!) opsceno bogatima.

Da se radi o našim saveznicima, pače partnerima koje smo ponosno podučavali i mentorirali gradeći njihovu bolju budućnost, e to valja imati na umu svake večeri kad vas s televizijskog ekrana krenu zapljuskivati prizori izbjeglica koji bi htjeli ući u Europsku uniju, ali ne uspijevaju, jer mi, “profesionalni, izvrsni i spremni”, dajemo “nemjerljivi doprinos” njihovu zaustavljanju.