Radi se ponajviše o ljudima u dobi od 30 do 40 godina koji tek kreću zasnivati ili su već zasnovali obitelj
“Oboje mladi, sposobni, završenih fakulteta, zaposleni, u stalnom radnom odnosu, s relativno dobrim primanjima, odlučili smo se uzeti kredit i upustiti u avanturu kupnje vlastitog stana.” Ovo je opće mjesto kojim počinju priče hrvatskih dužnika u švicarskim francima, uhvaćenih u mrežu nesretnih okolnosti, nedovoljne informiranosti ali i nedovoljne zaštite društva, koje od ovog problema uglavnom okreće glavu pozivajući se na individualnu odgovornost svakog građanina. No kada dužničko ropstvo obuhvati 10 posto društva, to prestaje biti individualni problem i postaje društveni, naznačila je dr. sc. Petra Rodik, članica Upravnog odbora Udruge Franak, i viša asistentica na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na predavanju “Kućanstva u dužničkoj krizi: slučaj kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima”, održanom u petak na Sveučilištu u Zadru.
– Treba promijeniti javni diskurs da su pojedinci sami krivi, a koji je proizašao iz bankarskog sektora, naznačila je Rodik, pojašnjavajući kako je niz faktora utjecao na situaciju kakva je danas.
Primjerice, jedina osoba koja je savjetovala buduće korisnike kredita u švicarcima nazivala se njihovim “osobnim bankarom” i za nju se pretpostavljalo da je ekspert za financije, međutim, tu se nije radilo o ekspertima, već o prodavačima čija je uloga bila sklopiti kredit. Uzimanje velikog broja kredita uvjetovala je i činjenica da se na podstanarstvo u hrvatskom društvu gleda kao na nešto što je manje vrijedno. Jedan od čimbenika koji je pogodovao “švicarcima” je da za takve kredite često nisu bili potrebni ni jamci, a strankama je objašnjavano da ukoliko dođe do problema kredit uvijek mogu prebaciti u eure. No to je, ističe Rodik, bila laž.
– Kako je franak rastao, tako je rasla i glavnica, a s prebacivanjem u eure rasla je i kamata, što nikomu nije bilo isplativo.
Sporna je i praksa kojom poslodavci uvjetuju izbor pojedine banke.
– Tako kod mene na sveučilištu svi oni koji nisu bili zaposleni za stalno nisu mogli podignuti kredit nigdje drugdje nego u Zagrebačkoj banci, jer nisu bili kreditno sposobni, pojasnila je.
U jednom istraživanju prikupljeno je 176 priča ljudi koji prolaze dužničku krizu zbog kredita u švicarskim francima, a radi se ponajviše o ljudima u dobi od 30 do 40 godina koji tek kreću u zasnivanje ili su već zasnovali obitelj, pripadnicima srednje klase za koju se ovaj fenomen upravo i vezan. Zanimljivo, radi se o ljudima koji imaju plaću iznad prosjeka, a opet manje mogućnosti za preživljavanje od susjeda koji primaju socijalnu pomoć, kako je naznačila jedna od ispitanica, dodajući kako je postala “nepriznati socijalni slučaj, nepriznata nova socijalno ugrožena kategorija mladih, radnih ljudi bez budućnosti u Hrvatskoj”. I to kategorija za koju društvo nema sluha, budući da u hrvatskoj primjerice ne postoji Zakon o osobnom bankrotu, pa tako ukoliko dužniku kuća i završi “na bubnju”, poslije njezine prodaje, ako dug nije isplaćen, on i dalje ostaje dužnik, pa čak i njegovi potomci.
Izvor: Zadarski list
