Pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter dovršila je ispitni postupak u slučaju smrti novinara Vladimira Matijanića. Na temelju svih očitovanja i informacija uputila je Ministarstvu zdravstva više preporuka i istaknula koja još pitanja ostaju otvorena, kako u konkretnom slučaju, tako i vezano uz sustavno postupanje na koje slučaj ukazuje.
Podsjetimo, Vladimir Matijanić umro je 5. kolovoza prošle godine, nakon što je danima tražio pomoć splitskih liječnika, a hitna ga je odbila odvesti u bolnicu.
U ovom postupku pučka pravobraniteljica ispitivala je dostupnost zdravstvene zaštite Matijaniću (uključujući i dostupnost lijekova za liječenje imuno kompromitiranih bolesnika oboljelih od COVID-19, i šire od konkretnog slučaja), kao i ostvarenje njegova prava na potpunu informiranost.
Kako bi mogla utvrditi je li Matijaniću povrijeđeno pravo na zdravlje te jesu li mu tijekom pokušaja da ostvari zdravstvenu zaštitu bile pružene potrebna pomoć i podrška, u ispitnom postupku zatražila je očitovanja i dokumentaciju od Ministarstva zdravstva, Hrvatske liječničke komore, Hrvatske komore medicinskih sestara, Zavoda za hitnu medicinu Splitsko-dalmatinske županije, Kliničkog bolničkog centra Split, kao i informacije od Državnog odvjetništva Republike Hrvatske.
Podsjetimo, ispitni postupak pravobraniteljica je pokrenula u kolovozu 2022. godine, na vlastitu inicijativu, temeljem objava u medijima, a temeljem Zakona o pučkom pravobranitelju, piše N1.
Postupanje inspekcije i povjerenstva treba obuhvaćati sve izvore informacija
Zdravstveno-inspekcijski nadzori o tijeku medicinskog zbrinjavanja Vladimira Matijanića obuhvatili su izjave zdravstvenih radnika koji su sudjelovali u medicinskom zbrinjavanju pacijenta, a izuzeta je i medicinska dokumentacija.
Nakon toga, imenovano je stručno povjerenstvo (u skladu sa čl. 206. Zakona o zdravstvenoj zaštiti) koje je, na temelju uvida u zapisnike o obavljenim zdravstveno-inspekcijskim nadzorima i uvida u očitovanja i medicinsku dokumentaciju, te nakon preslušavanja javno objavljenih telefonskih razgovora, donijelo stručno mišljenje o medicinskom zbrinjavanju Matijanića.
Ovo stručno mišljenje sadrži kronološke podatke bazirane isključivo na iskazima liječnika i drugih zdravstvenih radnika koji su bili uključeni u zdravstveno zbrinjavanje Matijanića. Ti navodi nisu dodatno provjeravani te im je, bez detaljnije analize ili utvrđenja mogućih propusta, poklonjena puna vjera.
Zdravstveno-inspekcijski nadzor i mišljenje stručnog povjerenstva trebali bi uključivati sve dostupne izvore informacija, što bi trebalo biti više od izjava zdravstvenih djelatnika koji su bili neposredno uključeni u pružanje medicinske skrbi, ovisno o konkretnom slučaju i dostupnosti drugih izvora informacija. To bi, primjerice, moglo biti i uzimanje izjava od članova obitelji.
Osim što nema životne tj. logične prepreke, ne postoji ni zakonska prepreka da članovi stručnog povjerenstva uzmu izjave osoba izvan kruga zdravstvenih djelatnika, kao npr. članova obitelji pacijenta. Naime, stručno povjerenstvo je u ovom slučaju osnovano na temelju čl. 206. Zakona o zdravstvenoj zaštiti koji ne regulira način rada stručnog povjerenstva, već samo otvara mogućnost imenovanja stručnjaka potrebnih za obavljanje pojedinih stručnih radnji u vezi s inspekcijskim poslovima.
Koja pitanja ostaju otvorena?
Uzimanje u obzir i drugih izvora informacija dodatno se pokazuje potrebnim s obzirom na to da se konačna ocjena temelji na pacijentovoj pretpostavljenoj razini odgovornosti prema vlastitom zdravstvenom stanju. Naime, stručno povjerenstvo se u zaključku bavilo i ranijim postupanjima Matijanića kao pacijenta, povezujući neuzimanje terapije i necijepljenje s tragičnim ishodom, no istovremeno nisu detaljnije istraženi razlozi navedenog neuzimanja terapije i necijepljenja.
Jednako tako, stručno povjerenstvo navodi da Matijaniću iz različitih razloga nisu učinjene relevantne pretrage, ali izostaje informacija i o ulozi zdravstvenog sustava u neprovođenju ovih postupaka, primjerice danim informacijama o mogućim posljedicama te eventualno ponuđenim opcijama, bilo alternativama ili metodama olakšavanja provedbe navedenih pretraga s obzirom na pojedinačne okolnosti pacijenta.
Dakle, stručno povjerenstvo se nije bavilo širim institucionalnim nedostacima ili propustima unutar sustava zdravstva, koji su eventualno imali utjecaja na njegov status cijepljenja i nemogućnost obavljanja potrebnih pretraga. Stoga je ostalo otvoreno pitanje kako su i koliko informacije koje je Matijanić kao pacijent ranije dobivao od zdravstvenih djelatnika, i prije zaraze ovim virusom, utjecale na tragičan ishod.
Umjesto toga, činjenica da nije bio cijepljen i da nije uzimao terapiju za kronične bolesti samo su konstatirane kao uzročno-posljedična veza tragičnog ishoda, kako u stručnom mišljenju stručnog povjerenstva Ministarstva, tako i u stručnom mišljenju Hrvatske liječničke komore. Osim rasvjetljavanja ovog slučaja, detaljnije razmatranje ovih pitanja potrebno je i kako i se prevenirale slične situacije u budućnosti.
Istovremeno, prema stručnom mišljenju Hrvatske liječničke komore, do tragičnog ishoda dovela je kombinacija više okolnosti – izostanak antivirusnog liječenja za COVID-19, neuzimanja terapije za osobne kronične bolesti, necijepljenost protiv COVID-a i pozitivan COVID nalaz.
No, ostalo je nejasno je li antivirusni lijek bio dostupan odnosno pitanje je kako bi uopće Matijanić bio bolnički liječen antivirusnim lijekom s obzirom na to da on, prema očitovanju KBC-a Split, u tom razdoblju nije bio dostupan. Suprotno tome, Ministarstvo navodi kako je toga dana na raspolaganju bio lijek Ronapreve u količinama dostatnim za liječenje 820 pacijenata. Međutim, KBC Split pak ističe da se taj lijek tada već duže vrijeme nije preporučivao za liječenje COVID-19, i to ne samo prema smjernicama Ministarstva zdravstva, već i međunarodnim smjernicama i uputama samog proizvođača.
Ovakve suprotne tvrdnje otvaraju sumnje, odnosno mogu voditi do nepovjerenja ne samo u način na koji je utvrđivano o mogućim propustima u medicinskom zbrinjavanju Matijanića, već i do nepovjerenja u zdravstveni sustav na kojega se Matijanić, kao i na stručnu procjenu njegovih djelatnika, oslonio. Premda se Ministarstvo o dostupnosti drugih lijekova očitovalo da je nabava lijekova za COVID-19 organizirana na razini Europske unije i kao takva nije podložna urgiranju pojedine države članice, činjenica je da su zdravstvene ustanove u tijeku epidemije bile bez lijekova koji mogu spasiti živote građana. U prilog tome govori očitovanje KBC-a Split u dijelu gdje se spominje da se nepostojanje antivirusnog lijeka Remdesivira može potvrditi u njihovoj bolničkoj ljekarni koja raspolaže podacima o nerealiziranim narudžbenicama ovog lijeka, što također ukazuje na to da su ga bolnički odjeli naručivali, smatrajući da im je potreban za liječenje pacijenata.
Dakle, iako je HLK u svom stručnom mišljenju zaključila kako je, među ostalim uzrocima, izostanak antivirusnog liječenja za COVID-19 doveo do tragičnog ishoda, niti Povjerenstvo za stručna pitanja i stručni nadzor HLK, niti stručno povjerenstvo pri Ministarstvu zdravstva nisu ispitali zašto je terapija u slučaju Matijanića izostala.
Dodatno, nedogovoreno je i pitanje koji je protokol postupanja s pacijentima zaraženima virusom SARS-CoV-2 koji imaju povećani rizik od lošijeg ishoda, s obzirom na prijašnje zdravstveno stanje i cjepni status te koji su kriteriji za odluku o nužnosti hospitalizacije pacijenta zaraženog virusom SARS-CoV-2.
Ovaj slučaj je nadalje ukazao na važnost dostupnosti relevantnih zdravstvenih podataka o pacijentima različitim liječnicima, kako bi se poduprlo pružanje zdravstvene skrbi. Naime, iz zaprimljenih očitovanja razvidno je da zdravstveni djelatnici nisu imali sve podatke o pacijentu u trenucima kada je tražio pomoć.
Tako, na primjer, Tim 1 hitne nije bio upoznat s činjenicom da je pacijent već bio na Hitnom infektološkom prijemu, niti da je prethodno zvao Hitni infektološki prijem, niti da je obiteljska liječnica indicirala odlazak na Hitni infektološki prijem KBC-a Split.
Pri tome je preotegotno, pa i nemoguće očekivati od pacijenta, posebno kad se osjeća loše i životno je ugrožen, da u svakom trenutku može dati potpune informacije o svom zdravstvenom stanju i svim zdravstvenim problemima koje ima. Stoga, da bi pacijent dobio adekvatnu zdravstvenu zaštitu važno je da je na razini sustava osigurana dostupnost potrebnih podataka pružateljima zdravstvene skrbi o pacijentima, a što stručno povjerenstvo Ministarstva u ovom slučaju nije razmatralo.
Sve navedeno pokazuje kako cjelokupnim postupanjem Ministarstva još uvijek nije odgovoreno na pitanja je li pacijentu pravovremeno pružena zdravstvena zaštita, kao niti je li temeljem nalaza obdukcije procijenjeno kada su se razvila medicinska stanja koja su dovela do njegove smrti.
Nejasni kriteriji – kako sustav zdravstva postupa po pritužbama građana?
Ovaj slučaj stavio je u fokus i pitanje načina rada zdravstvene inspekcije Ministarstva zdravstva, u smislu postupanja prema pritužbama građana. Naime, predmeti u kojima smo postupali pokazuju kako nije jasno prema kojim kriterijima se odlučuje o načinu postupanja temeljem takvih pritužbi.
Tako, prema nama dostupnim informacijama, temeljem većine pritužbi građana na stručnost rada liječnika, cjelokupna dokumentacija u predmetima prosljeđuje se HLK radi donošenja stručnog mišljenja, dok u pojedinim slučajevima zdravstvena inspekcija obavlja zdravstveno-inspekcijski nadzor i, temeljem čl. 206. Zakona, zaključkom imenuje stručnjake (zdravstvene radnike odgovarajućih djelatnosti) potrebne za obavljanje pojedinih stručnih radnji u vezi s inspekcijskim poslovima koji donose stručno mišljenje koje, ovisno o svojem sadržaju, može biti podloga za daljnje postupanje nadležnih tijela.
Preporuke pučke pravobraniteljice
Na temelju ispitnog postupka koji je provela u slučaju Matijanića, pučka pravobraniteljica je Ministarstvu zdravstva izdala više preporuka:
– da proširi nadzor u slučaju Matijanića, na način da se u obzir uzmu i drugi izvori saznanja kao što su izjave partnerice Matijanića, zatim da detaljno istraži sve okolnosti koje su bile čimbenici tragičnog ishoda i tek nakon toga donese stručno mišljenje. Isto nažalost nije učinjeno, no preporuka se, osim na ovaj, odnosi i na sva buduća postupanja zdravstvene inspekcije Ministarstva temeljem čl. 206. Zakona – dakle, nadzori ne bi trebali biti ograničeni samo na izjave zdravstvenih djelatnika i izuzeće medicinske dokumentacije pacijenata.
– da propiše jasne kriterije postupanja zdravstvene inspekcije kako bi se svaka pritužba na kvalitetu, dostupnost i pravovremenost liječenja ispitala objektivno, ujednačeno i kvalitetno.
– da osigura pravovremenu dostupnost lijekova
– da poduzme odgovarajuće mjere kako bi se u zdravstvenim ustanovama redovito organizirale edukacije za zdravstvene djelatnike o pravima pacijenata te ponašanju i komunikaciji prema pacijentima, sukladno zahtjevima medicinske etike. Jedan pozitivni pomak i naznaka provedbe ove preporuke nedavni je naputak koje je Ministarstvo zdravstva poslalo bolnicama, u kojima traže da ulože dodatne napore u povećanje svijesti o važnosti kvalitetne komunikacije prema pacijentima i njihovoj pratnji, a o čemu je izvješena javnost.
– da ubuduće pučkoj pravobraniteljici u roku dostavlja svu traženu dokumentaciju i informacije. Naime, iako je Zakonom o pučkom pravobranitelju propisana obveza javnopravnim tijelima da na zahtjev pučke pravobraniteljice osiguraju dostupnost informacija i dostave sve podatke, tijekom ispitnog postupka u slučaju g. Matijanića, ali i u nekim drugim predmetima, Ministarstvo je pučkoj pravobraniteljici informacije dostavljalo izvan rokova i parcijalno pa im se za sve tražene informacije morala im se obraćati više puta. Nažalost, ovo je slučaj i u drugim predmetima, odnosno problem koji je i dalje prisutan. Konačno, pravobraniteljica je Ministarstvu zdravstva završni dopis u ovom predmetu uputila krajem travnja, no na njega još nije dobila odgovor.
Čime je zajamčeno pravo na zdravlje u Hrvatskoj?
Radi što bolje informiranosti javnosti, važno je naglasiti kako je pravo na zdravlje jedno od temeljnih ljudskih prava, ujedno i preduvjet za ostvarenje drugih prava. Građanima Hrvatske zajamčeno je Ustavom, međunarodnim i nacionalnim pravom.
Tako Ustav štiti pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom (čl. 59.), Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima navodi pravo na zdravlje (čl.12.), dok prema Europskom stupu socijalnih prava svi imaju pravo pravovremenog pristupa pristupačnoj i kvalitetnoj preventivnoj i kurativnoj zdravstvenoj skrbi.
Prema Općem komentaru br. 14. o pravu na najviši mogući standard zdravlja Odbora za ekonomska, socijalna i kulturna prava Ujedinjenih naroda, pravo na zdravlje čine četiri međusobno povezana elementa: njegova dostupnost, pristupačnost, prihvatljivost i kvaliteta.
Dostupnost – funkcionalne javnozdravstvene ustanove, dobra i usluge, kao i programi, koji u državi moraju biti zastupljeni u dovoljnom broju
Pristupačnost – dobra i usluge moraju biti pristupačne svima, bez diskriminacije, posebice najranjivijim i marginaliziranim dijelovima stanovništva; ovaj element podrazumijeva i ekonomsku pristupačnost, kao i pristupačnost informacijama te pravo na traženje i dobivanje informacije
Prihvatljivost – zdravstvene ustanove, dobra i usluge moraju poštovati medicinsku etiku i biti kulturno prikladne te uređene tako da poštuju povjerljivost i poboljšavaju zdravstveni status onih na koje se primjenjuju
Kvaliteta – zdravstvene ustanove, dobra i usluge moraju biti znanstveno i medicinski prikladne i dobre kvalitete. To uključuje i educirano zdravstveno osoblje.
Konačno, Zakonom o zdravstvenoj zaštiti određeno je da svaka osoba ima pravo na zdravstvenu zaštitu i na mogućnost ostvarenja najviše razine zdravlja u skladu s tim zakonom te Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju, piše N1.
