Sadašnja hrvatska država osuđena je na neuspjeh jer nije u stanju napustiti horizont rata. Vrijednost Domovinskog rata nije u ratu, nego u prestanku rata. Rat nikada ne može biti vrijednost, vrijednost nastupa nakon rata. Mir je, dakle, istinska vrijednost. Jasno mi je da prosječnom hrvatskom građaninu ovo netko teško može objasniti. Fascinacija uniformama je zapravo opijenost s minimalnom moralnom normom. Uniforma upravo tome služi – da u ratnim vremenima, a to su vremena ubijanja i divljaštva, jer rat jest divljaštvo i ubijanje, vojnik sačuva minimum etičnosti, odnosno da ubija samo neprijatelje koji nose neku drugu uniformu i da uništava isključivo vojne ciljeve.
U uniformi ne vidim ništa uzvišeno, riječ je o zastrašujućem oklopu koji čovjeka svodi ili na minimum etičnosti ili, ako ni tu etičnost netko nije u stanju ispuniti, uniforma ga pretvara u maksimalnog nečovjeka koji ubija civile, pali, pljačka, siluje. Naravno da je od nečovjeka u vojnoj uniformi gori nečovjek u političkom odijelu koji stvara nečovjeka u uniformi, no to je neka druga tema.
Političari rata
Kada se nezavršeni rat političkom perfidijom pretvara u temelje neke države, ta je država osuđena na neuspjeh, ona je omalovažena, ponižena i uništena. Hrvatska je takva država. Uvjerili su je da je rat njezin temelj i početak, kako bi političari rata i uništavanja države, mogli negirati svoju dotadašnju povijest, jer se ono prije Domovinskog rata nije zbilo, odnosno, političari rata su se, zahvaljujući ratu i devalvaciji morala, promovirali u autentične tumače cjelokupne povijesti hrvatskog naroda, odnosno oni su postali autori tog konstrukta.
Naravno da ta povijest nema veze s istinom, ali da je hrvatskim građanima stalo do istine i države, ne bi pristali živjeti u perfidnim politikama rata. Puno je lakše, ali i puno pogubnije, prihvatiti mit umjesto povijesti. Tada se živi u jednostavnom svijetu, bez potrebe da se uvedu nijanse. Mit služi da bi se konstruirao neki kolektivitet koji bi odgovarao nezreloj naciji te da bi se tom kolektivitetu pridala svetost izabranog naroda koji čezne za formiranjem države. Sama činjenica postojanja države-nacije, a Republika Hrvatska to jest, predimenzionira se sukladno zahtjevima mitske svijesti. Ta država je sanjana, za njom su čeznule mnoge generacije, ova generacija je posebna, ali nezahvalna, jer nedovoljno cijeni državu-naciju, rat iz kojeg je država stvorena, kao i političku stranku koja je predvodila ovu mitsku dionicu. Ovaj scenarij se toliko puta zbio, uostalom i u Jugoslaviji, da je zabrinjavajuće što dovoljan broj hrvatskih građana nasjeda na ofucanu mitsku priču koja vodi u neminovni krah.
Jugoslavija ili Hrvatska? NOB ili Domovinski rat? KPJ ili HDZ? Obrazac je isti – svijest o ratu treba neprestano održavati kako bi jedna stranka, ona pod čijim je političkim vodstvom izvojevana ratna pobjeda, kada je riječ o Jugoslaviji, ostala jedina ili, kada je riječ o Hrvatskoj, ta ratna stranka postaje jedinom, ostale su formalno tu, ali ih svi elementi države prikazuju kao nebitne i nesposobne. Zar većina hrvatskih građana, političkih analitičara i novinara HDZ ne doživljava kao jedinu stranku koja može vladati ovakvom državom? Naravno da je istina da ovakvom jadnom, neuspješnom, neistinitom i poniženom državom mogu vladati upravo oni koji su joj svojim politikama predodredili da nosi sudbinu jadne, neuspješne, neistinite i ponižene države.
Država mira
Sadašnja oporba je u krivu kada se bori za političko upravljanje ovakvom državom. Sve dok to čine, nalaze se u granicama reaktivnosti, pa, prema tome, nikada na izborima neće pobijediti. Oporba treba ponuditi državu mira, jer se u miru stvara društvo različitosti, dok se ratom osvaja teritorij. U ratu i politikama rata ljudi se ili discipliniraju ili protjeruju. Politike rata su se u razdoblju, da se poslužim klasifikacijom mira i rata Marka Marulića, hinjenog mira okrenule protiv vlastitih građana – onih građana koji ne podržavaju mitsku svijest, koji se ne zadovoljavaju fantazmagorijama o tome da budemo zahvalni prethodnim generacijama koje nisu dočekale državu-naciju, a o njoj su navodno sanjali. Politike rata, dakle, marginaliziraju i vlastite građane, jer im do građana nije previše stalo, stalo im je do teritorija. Zato je iz ove države-nacije iselilo nekoliko stotina tisuća stanovnika. Bitno je da je teritorij ostao.
Oporba, ako uistinu želi pobijediti na sljedećim parlamentarnim izborima, treba odbaciti politike rata i prestati se boriti da bude vidljiva unutar ovakve patološke, jednostranačke države. Kampanja se ne radi na obećanju o vrtićima, stanovima i borbom protiv korupcije sa sustavom koji je izgrađen da bude u funkciji političke korupcije. Potrebno je dokinuti ovaj tridesetogodišnji ciklus ponižavanja države i istinskih građana, potrebno je stvoriti državu mira, odnosno prekinuti s politikama rata i minimalne moralnosti koja etički totemizira ono što predstavlja minimum moralnosti – vojničku uniformu.
Da u ovim „trebanjima” ne bih bio apstraktan, ponudit ću dvije bitne stvari koje bi, po mome sudu, dokinule dosadašnje političko iživljavanje, a to su: promjena izbornog zakona i unutarnji teritorijalni preustroj. Promjenom izbornog zakona, a to nova većina može napraviti odmah čim se formira, to bi joj, na stvarnoj i simboličkoj razini, uistinu trebao biti prvi potez, stvorio bi se novi politički mentalitet. Izbornim zakonom bi se, uz logičnije izborne jedinice, propisao maksimalni broj zastupnika u nekoj izbornoj jedinici, odnosno da broj izabranih zastupnika u nekoj izbornoj jedinici ovisi o broju ili postotku građana koji su pristupili glasanju.
Zatvorenikov san
Ako se, primjerice, zadrži sadašnji broj moguće izabranih zastupnika po izbornoj jedinici, a to je 14, a na birališta je u nekoj izbornoj jedinici pristupilo 50% građana, ona će imati 7 zastupnika, ako je, naprotiv, pristupilo 20%, tu izbornu jedinicu će u Saboru predstavljati 3 zastupnika, a ako su izašli svi birači, onda će ta izborna jedinica dati 14 saborskih zastupnika. Ako želimo da svaki glas jednako vrijedi, ako uistinu želimo da Sabor odgovara stvarnoj volji građana, onda će se glasovima građana birati odnosno ne birati saborski zastupnici. Neka i oni koji nisu glasali imaju svog zastupnika – onog neizabranog.
Ovim modelom bi se stvorio novi politički mentalitet – mentalitet odgovornih građana, i kada bi se jednom uveo, sljedeća vlast ga ne bi mogla, bez posljedica, poništiti, jer bi u građanima probudio dostojanstvo i političku odgovornost. Politička etika bi tada umjesto iz vojne uniforme, proizlazila iz političke duše svakog građanina. Ovime bismo stvorili nove građane, dokinuli bismo pseudovojnički posluh.
Nakon ovoga, novim građanima treba i novo, pravednije, funkcionalnije administrativno okružje, a to se postiže unutarnjim teritorijalnim preustrojem. I tu je stvar jednostavna. Ako je za učinkovito funkcioniranje neke jedinice lokalne samouprave potrebno da ona ima od 20 000 do 30 000 stanovnika, onda imamo kriterij za formiranje jedinica lokalne samouprave. Decentralizaciju je nemoguće napraviti u općini koja broji nekoliko stotina stanovnika. Ovime bismo, a ni to nije mala stvar, dokinuli koruptivnu političku volju kojoj odgovara ponižena država administrativno razbijena na 128 gradova i 428 općina. Kada dobijemo nove građane, novu državu i novu političku etiku, govor o vrtićima i stanovima ima težinu. Do tada je to pusta tlapnja nesvjesnih zatvorenika koji maštaju o slobodi. Gospodo iz oporbe, shvatite da ste zarobljenici u poniženoj i politički devastiranoj državi! Ne nudite mi vaš san kao moju političku zbilju! Zatvorenikov san tješi usnulog zatvorenika, i to je uglavnom to.
