Nepotrebno je ustvrditi da oni koji neproporcionalno profitiraju od trenutnog sustava neće željeti fundamentalnu sustavnu promjenu zbog koje će oni, kao posjednici kapitala, postati nepotrebni. To je ‘ljudska priroda’. Nekolicina bi mogla shvatiti da će civilizacija propasti ukoliko nešto ne promijenimo, ali ne većina. Problem s tim što imaš mnogo novca je da misliš da si jako pametan, a moguće je da si vrlo glup!
Dr.sc. David Schweickart, profesor sa američkog Sveučilišta Loyola u Chicagu, autor je knjiga ‘Protiv kapitalizma’ i ‘Nakon kapitalizma’. Kako bi on ukinuo nezaposlenost, je li njegov sustav ‘ekonomske demokracije’ zapravo preslika neuspjelog komunističkog eksperimenta, zašto je kapitalizam pred propasti, a čovječanstvo na prekretnici – objasnio je u razgovoru za naš portal.
Profesore Schweickart, molim vas da se predstavite hrvatskim čitateljima.
Ja sam politički filozof koji je nekoć bio matematičar. Doktorirao sam na University of Virginia pa godinu dana predavao na odjelu matematike na University of Kentucky. Tamo sam doživio krizu savjesti. Većina mojih predavanja bila je za buduće inženjere, koji su, u to vrijeme, uglavnom radili u američkoj vojnoj industriji. To je bilo 1969.-1970., usred rata u Vijetnamu i proturatnih prosvjeda. S obzirom da sam i sam prosvjedovao, želio sam promijeniti karijeru. Volio sam predavati pa sam odlučio doktorirati na drugom području. Uvijek sam se zanimao za životna pitanja i pitanja društvene pravednosti pa sam odabrao filozofiju. Negdje u to vrijeme pročitao sam Marxov ‘Kapital’; pažljivo, kao matematičar, čitajući svaku fusnotu, prolazeći svaku jednadžbu. Dotad nikad nisam preispitivao ekonomski sustav, nisam puno mislio o kapitalizmu. No, uvjerio sam se da je kapitalizam u svojoj osnovi pogrešan.
Započeo sam s onim što je otad fokus mog rada: artikulacija i obrana demokratske alternative kapitalizmu koja bi bila ekonomski održiv i etički superioran kapitalizmu. Nazvao sam ga ‘ekonomska demokracija’.
Nije li vaš model presličan komunizmu koji nije donio razvitak i humanost u zemlje koje su ga pokušale primijeniti, uključujući Hrvatsku? Koje su glavne razlike između ekonomske demokracije i komunizma?
Dvije su osnovne razlike. Prvo, politički sustav je demokratski, puno demokratskiji. Drugo, tržišna inicijativa igra ključnu ulogu u osiguravanju efikasne ekonomije. Ekonomska demokracija dopušta male, privatne poduzetnike te poduzetnički kapitalistički sektor.
Ogromna nejednakost, nezaposlenost, siromaštvo, manjak demokracije, ekonomska degradacija i previše rada prema Vama su glavna obilježja kapitalizma. Zašto će ekonomska demokracija biti bolja od kapitalizma?
Od mene tražite da sažmem svoju knjigu u odlomak. Morat ću izostaviti većinu detalja. Prvo, kako bi ekonomska demokracija izgledala? Kapitalistička ekonomija je tržišna ekonomija, ali se sastoji od tri različite vrste tržišta: za dobra i usluge, rad i kapital. Ekonomska demokracija očuvat će tržište dobara i usluga, ali zamijeniti preostala dva demokratičnijim institucijama. Poduzeća će se natjecati, ali biti će organizirana demokratski – radnici će izabrati radničko vijeće, koje će odabrati upravu. ‘Kapital’ se neće prikupljati poticanjem bogatih ‘kapitalista’ da štede, već putem poreza. Takvi porezni prihodi će tvoriti Nacionalni investitorski fond koji će putem mreže javnih banaka ta sredstva proslijediti ljudima koji žele započeti biznis ili postojećim poduzećima koja žele nadograditi svoju tehnologiju ili proširiti proizvodnju.
Dakle, bilo bi manje nejednakosti jer radnici nikad ne bi glasali da dozvole menadžerima da zarađuju stotine puta više nego oni, kao što je slučaj u kapitalističkim zemljama. Omjer 3:1 je vjerojatniji. Nezaposlenost ne bi postojala jer u ekonomskoj demokraciji vlada zapošljava kada više nitko ne može. Ako čovjek ne može pronaći posao u javnom ili zadružnom sektoru, vlada će vas zaposliti na slabo plaćenom, korisnom poslu. U kapitalizmu je nemoguće ukloniti nezaposlenost jer mu je ona potrebna kao disciplinsko sredstvo za radnike. U ekonomskoj demokraciji svi radnici dijele profit tvrtke, ali i svi trpe ako poduzeću ne ide.
S obzirom na punu zaposlenost, siromaštva bi bilo manje. Ukoliko bi poduzeću išlo dobro, radnici bi mogli imati više slobodnog vremena, umjesto da pojačano troše. Ta mogućnost nije otvorena radnicima kapitalističke tvrtke. Demokracija bi se proširila na dva vitalna područja života: radno mjesto i odluke o prioritetnim investicijama koje će utjecati na budući razvoj društva.
Ekonomska demokracija ne mora rasti kako bi ostala stabilna. Kapitalizam mora. Stabilnost, održivost, demokratska ekonomija su mogući. Stabilnost održive kapitalističke ekonomije nije.
Da bi ekonomska demokracija zamijenila kapitalizam, smatrate da bi trebala biti izabrana radikalna vlada koja bi napravila nekoliko radikalnih reformi. Kakve bi to reforme bile i mogu li biti izvršene kroz postojeće institucije, posebice parlament?
Smatram da, ako bi došlo do nove ekonomske krize i ako bi vlada na vlast došla demokratski, prijelaz u ekonomsku demokraciju mogao biti napravljen relativno lako. Banke bi mogle biti nacionalizirane, kao u Švedskoj 1993. Također i javne tvrtke, čije dionice bi tada bile praktički bezvrijedne. Vlada bi ih mogla kupiti po vrlo niskim cijenama novcem koji bi sama tiskala i tada predala radnicima kako bi se njima upravljalo demokratski. Mala poduzeća ne bi se morala nacionalizirati, kao ni velika privatna poduzeća. Iako, mogao bi se donijeti zakon prema kojem njihovi vlasnici mogu prodati svoje udjele samo vladi kada odluče napustiti posao.
Kakav bi bio politički sustav?
U knjizi ne govorim puno o političkom sustavu. Pretpostavljam da bi osnovna struktura ostala jednaka kao danas – predstavnička demokracija. Izbori bi trebali biti javno financirani, a privatna sredstva zabranjena. Političari koji izgube izbore bi trebali dobiti pozicije na mjestima koja su jednako plaćena kao ona vladinih dužnosnika, tako da se ne moraju tako očajnički ‘grepsti’ za posebne interese koje donose dužnosničke pozicije.
Što bi se dogodilo sa bankama, uz to što bi mogle biti nacionalizirane?
Izdvojio bih ovo – banke bi bile podijeljene na investicijske, koje ne bi uzimale novac od privatnih osoba, te štedne i kreditne zadruge koje bi uzimale novac od privatnih osoba. Investicijske banke bi ulagale sredstva dobivena iz poreznih prihoda u poslove. Štedne i kreditne bi samo posuđivale novac.
Imaju li ljudi ono što je potrebno da žive u sustavu gdje će više brinuti za javno, a ne privatno dobro? Vjerujete li da će ekonomska demokracija s vremenom biti ostvarena?
Imaju. Ljudska bića su kroz veći dio povijesti živjela u ekonomskim sustavima koja nisu zahtijevala povećanu potrošnju, potrošnju koja ljude ne čini sretnijima. Mi smo u svojoj osnovi društvena bića. Čak je i naša potrošnja diktirana potrebom da izgledamo respektabilno, a ne osobnom potrebom. E sad, istina je da će ekonomija koja ovisi isključivo o altruizmu naići na nevolje. Zato ekonomska demokracija ostavlja materijalne inicijative tržišta, kako bi rad bio efikasan. No, također je istina da ekonomija koja se nada preživjeti bez ikakvog obzira prema općem dobru, neće preživjeti. Nažalost, osnovne institucije kapitalizma sistematski podrivaju naš osjećaj kolektivne solidarnosti, što znatno otežava suočavanje s problemima s kojima se danas susrećemo. Kao što je primijetio ekonomist James Galbraith, tržišta su nužna, ali defektna su na dva načina: tržišta ne broje siromašne i ne zanima ih budućnost.
Smatrate li da bi oni koji posjeduju kapital, koji je osnova njihove moći, dozvolili promjenu sustava?
Nepotrebno je ustvrditi da oni koji neproporcionalno profitiraju od trenutnog sustava neće željeti fundamentalnu sustavnu promjenu zbog koje će oni, kao posjednici kapitala, postati nepotrebni. To je ‘ljudska priroda’. Nekolicina bi mogla shvatiti da će civilizacija propasti ukoliko nešto ne promijenimo, ali ne većina. Problem s tim što imaš mnogo novca je da misliš da si jako pametan, a moguće je da si vrlo glup.
Želite li reći nešto za kraj?
Mislim da je svijet na prekretnici. U paradoksalnoj smo poziciji. S jedne strane, postaje jasno da je trenutni sustav neodrživ. Kakav svijet čeka našu djecu i unuke? S druge strane, kako je uopće moguća radikalna promjena? Kapitalisti su sada bogatiji nego ikad prije. Nasilna revolucija nema smisla, a u bogatim kapitalističkim zemljama je i nezamisliva. A opet, kako bi se mogla dogoditi mirna revolucija kada bogati u potpunosti dominiraju našim ‘demokratskim sustavom’?
Ukratko, ono što imamo ne može biti promijenjeno, a ne može ni nastaviti postojati. Drugačiji, bolji svijet je nemoguć. Drugačiji, bolji svijet je moguć. Činjenica je da će budućnost biti ili puno bolja nego danas – ili puno gora. Kao što je jedan od mojih omiljenih filozofa, Jean-Paul Sartre rekao: slobodni smo. Budućnost svijeta ovisi o tome što mi, kao osobe i kolektivi, odlučimo napraviti s tom slobodom.
Izvor: dnevno.hr
