Glumac je najpoznatiji po ulogama u serijama “Najbolje godine”, “Lažeš, Melita” iz 1986. godine, “Smogovci” iz 1983. godine…
Sjećate li se Ferkonje iz TV serije “U registraturi”? Ili možda svih njegovih štoseva iz Večernje škole? Jučer je smijeh zamro na vijest da je u ponedjeljak navečer, od posljedica moždanog udara, umro glumac Đuro Utješanović. Sada znamo datum njegove smrti: 25. veljače 2013. godine. No, ne znamo i nikada nećemo znati datum njegova rođenja. Hrvatski glumac, rođen je u Bosni i Hercegovini i bio je siroče Drugog svjetskog rata. Sam je često znao govoriti da je rođen “između dva sela, u jednoj šumi” negdje u okolici Sanskog Mosta. U nekim je dokumentima pisalo da je rođen 1938., ponegdje 1940., dok u trećima piše 1941. godina. Sam je odabrao 1940. kao godinu svog rođenja, jer nju je najlakše pamtio. Otac je poginuo 1943. godine u njemačkom napadu na partizansku podzemnu bolnicu, a majku su 1945. ubili pljačkaši. Osnovnu školu završio je u Kikindi, a 1956. godine poslan je u Split, gdje je pohađao šumarsku školu zajedno s još jednim budućim velikim hrvatskim glumcem – Ivicom Vidovićem. Po završetku srednjoškolskog školovanja vraća se u Kikindu, odakle je, opet protiv svoje volje, poslan u Sarajevo na šumarski fakultet. Šumarski fakultet mu nikako nije bio po volji i nakon dvije godine studija odlučio je “pobjeći” iz Sarajeva u Zagreb. U Zagrebu će nešto poslije upisati i glumu, za koju je pokazivao zanimanje još od srednjoškolskih dana. Poslije stjecanja diplome deset je godina radio u kazalištu Gavella, a potom je odlučio napustiti kazališne daske.
Često je igrao u filmovima i to najviše tada nepopularne uloge žandara i ustaša. O svom životu i poslu uvijek je govorio kroz humor, pa možemo reći da je bio prvi hrvatski stand-up komičar, još u vrijeme kada nitko nije znao što je to. Tako je jednom ispričao: “U ‘Nepokorenom gradu’ potukao sam jedno jutro dva kamiona skojevaca. Jednog sam ‘strijeljao’ pet-šest puta, a kada sam čuo da dečko radi preko student-servisa i da mu se plaća po metku, ubio sam ga još nekoliko puta”.
Bio je nenadmašni majstor improvizacije. I opet smo na snimanju serije ‘Nepokoreni grad’, scena vješanja sa Zvonkom Lepetićem i Milanom Štrljićem: “Krenuli ja i Lepeta vješat’ Štrljića. Dere se on, i dere, i dere, kad iziđe neka baba, koja nije znala da mi snimamo i pita: ‘A zakaj vješate dečeca?’ Proderem se ja na nju: ‘Bježi baba, i tebe ćemo objesiti!’ Žena je premrla, mislila je da je opet počeo rat, a redatelju Edi Galiću toliko se dopala ta scena da ju je ostavio u filmu.”
Stručnjaci za povijest hrvatskog teatra posebno izdvajaju njegovih 30 godina na Dubrovačkim ljetnim igrama. Uglavnom su to bile male uloge. Primjerice, u “Kafeteriji” je u tri sata predstave izgovarao samo dvije riječi: “kahvu” i “ja”. Svake večeri sa scene ga je ispratio gromoglasni pljesak.
O smrti Đure Utješanovića rekli su:
Ivica Zadro:
Zgromila me vijest da je umro naš Đuro ljudina. Već duže vrijeme nigdje ga nije bilo i znam da je bio teško bolestan. Đuru smo svi obožavali, baš svi su ga voljeli. Uvijek nas je sve zabavljao, uvijek je bio svoj, poseban i kontra svih. Zadnji put surađivali smo prije šest, sedam godina na projektu Hrvoje Poštenjak na Novoj TV, gdje smo glumili dva penzionera. No, u zadnje vrijeme udaljili smo se jer nismo radili skupa…. Glumački posao jednako razdvaja glumce koliko nas spaja.
Zlatan Zuhrić – Zuhra:
Znao sam da je bio bolestan i da je često pobolijevao i bio po bolnicama, ali mislio sam da je to samo prolazno vrijeme. Zadnji put vidio sam ga lani u listopadu, a i prije toga sretali smo se na raznim druženjima. Bez obzira na to što se u posljednje vrijeme nismo viđali, uvijek smo pitali jedan za drugoga preko trećih ljudi. Pamtit ću ga po izuzetnoj osobnosti, uvijek je bio pozitivan, nikad nije pokazivao bol, uvijek spreman za šalu. Sjećat ću ga se i kao žive enciklopedije dok smo snimali “Večernju školu”. Zbog svojih kultnih uloga u ratnim filmovima postao je moj idol.
Nada Gaćešić Livaković:
Đuru stvarno dugo nisam vidjela. Joj, pa kako to odlaze svi jedan po jedan. Uvijek ću ga pamtiti po neizmjernoj dobroti i duhovitosti. Bilo je uvijek divno raditi s njime…
Slavica Knezović
To ne može biti istina… On je bio tako dobar čovjek. Jako smo bili bliski, nikad ga neću zaboraviti. Zadnji put sam ga vidjela prije godinu dana u bolnici. Izgrlili smo se i izljubili. Sjećam ga se po tome što je imao veliko srce i po osmijehu. Bio je čovjek koji je osjećao tuđu bol i svima želio pomoći. Jako brz, inteligentan i direktan, što je odlika svih dobrih glumaca. On nije krio što misli o vama i kad bi vam rekao da ste dobar – znali biste da je to istina. Na kraju je živio dosta povučeno, nigdje ga se nije moglo vidjeti i nije pričao o svojoj bolesti.
Snježana Tribuson:
Mi smo jako puno surađivali. Bio je jako duhovit čovjek i zato sam ga voljela. Bio je spreman reći stvari koje meni nikad ne bi pale na pamet!
Izvor: Večernji list
