Nedostatak ribe i saznanja o budućoj politici ribarstva najviše u Hrvatskoj pogađaju Zadarsku županiju, koja čini 60 posto marikulture i oko 50 posto ulova i prerade ribe u zemlji
Ribari ulaze u EU s manjkom ribe i manjkom spoznaja o tome što ih u EU čeka. Za većinu Hrvatske možda i ne pretjerano bitno, za Zadarsku županiju više nego teško i bolno. Zadarska županija čini 60 posto hrvatske marikulture, te gotovo 50 posto ulova i prerade ribe.
Manjak ribe vidljiv je u prošlogodišnjem ulovu za oko 10 posto, nekih vrsta i 50 posto. Manjak saznanja vezan je za ribarsku politiku u EU koja je i sama u stalnim mijenama i nezadovoljstvu. Ribari ne znaju kakve ih sve izmjene propisa čekaju od dopuštenih alata, odnosno ukidanja nekih, povećanja otvora na mrežama za dio, udaljenosti od obale za izlov pojedinih vrsta, itd.
Na drugoj je pak strani činjenica da ulazimo u slobodno tržište s više od 500 milijuna ljudi, bez ograničenja, administrativnih i proceduralnih zastoja, što bi trebalo olakšati, ubrzati i pojeftiniti plasman naše ribe. Istovremeno, i prosječna potrošnja ribe na tom slobodnom tržištu bitno je veća nego u nas.
Značenje ulaska na EU tržište
Ulazak u EU ulazak je na slobodno tržište od 500 milijuna ljudi. Već je i vrapcima jasno da najbolje preduvjete za rast u njemu imaju one grane koje su već sada izvozno orijentirane i nalaze strane kupce. Tragom toga ribarstvo, u kojem Hrvatska tradicionalno ostvaruje pozitivnu robnu razmjenu, takva je djelatnost. Uz ribarstvo tu svakako treba računati i marikulturu. Gledajući lokalno, Zadarska županija trebala bi time značajno profitirati jer ovdje je nešto manje od 50 posto ulova i preko 60 posto uzgoja ribe u zemlji. Oni su i sada u značajnoj mjeri nositelji pozitivne bilance jer su značajni izvoznici, a sada im se otvara ogromno tržište. U čemu je onda problem?
Moramo uvažiti činjenicu da je najdohodovniji segment ovdašnje marikulture ulov i uzgoj tuna u kavezima – a koji s ovom pričom nema puno veze, jer se gotovo kompletno plasira u Japan. Ipak, u značajnom dijelu ovdašnji plasman ribe iz ulova ide k Italiji, pored toga u nešto drugih zemalja završava ogromna količina prerađenog inćuna i srdela, kao i najznačajnija količina lubina i komarči (brancina i podlanica) iz uzgoja.
Zadarska županija rodno je mjesto uzgoja i danas najjači centar. Nevezano za to što su u međuvremenu Cromaris, odnosno Kali Tuna postale vlasnički nedomicilne tvrtke (vlasništvo Tvornice duhana Rovinj, odnosno islandsko-američkog vlasništva), sjedišta tvrtki su ovdje.
Restriktivna ribarska politika
Problemi na koje konstantno upozoravaju ribari su – restriktivnost politike EU u ribarstvu, odnosno činjenica da se EU prvenstveno bavi smanjenjem ribolovnih napora, izuzimanje sve više alata, otkupom i izbacivanjem brodova iz ulova, a zbog – prelova ribe i ugroženosti ribljeg fonda.
Jesu li pritisci značajniji od ulaska u ovo ogromno tržište? Kada je marikultura u pitanju, ulazak u EU isključivo je dobitak, kada je ulov u segmentima u kojima imamo značajne skokove – mala plava riba također.
Postavlja se pitanje sudbine našeg specifikuma – ulova za osobne potrebe ljudi na otocima, jer svijet poznaje profesionalni i sportski ribolov, trećeg nema. U tom smislu čini se da se mali obalni ribolov za osobne potrebe ukida svršetkom iduće godine, a da bi i do tad značajno opao broj tako izdanih odobrenja (vezujući se uz imovinski cenzus, dob i sl.).
Izvor: Zadarski list
