Sv. Krševan (Grizogono, Krizogon) bio je rimski vitez cara Dioklecijana. Zbog svojih kršćanskih nazora i propovijedanja bio je bačen je u tamnicu. No, ni tamo nije mirovao i pismima je tješio sv. Anastaziju, koju je muž u isto vrijeme držao u kućnom pritvoru.
Dioklecijan mu je ponudio oprost i visok položaj ako se odrekne kršćanskog nauka. Kad je on to odbio car je naredio da mu se odrubi glava i tijelo baci u more. No, svećeniku Zoilu u snu se ukazalo mjesto gdje leži Svečevo tijelo i on ga je izvukao iz mora. Kad su tijelo izvukli, nekim čudom se glava spojila sa tijelom, te je ono preneseno iz Akvileje u Zadar. Na njegov zagovor u Zadru se dogodilo više čuda, a u zahvalu za obranu od kuge (1632.) izgradili su građani Zadra svome “viteškom” svecu novi oltar u zavjetnoj crkvi (1701.).
Trobrodna bazilika s tri bogato ukrašene polukružne apside, romaničkog stila, ime je dobila po Sv. Krševanu mučeniku, zaštitniku grada Zadra koji krasi i grb grada.
Crkva Sv. Krševana i zvonik do nje jedini su sačuvani dio nekad prostrane benediktinske opatije, začete još u ranome srednjem vijeku. Podignuta je na mjestu rimskog emporija, a prema tradiciji, na tom se mjestu u 6. st. nalazila crkvica sa samostanom eremita Sv. Antuna, umjesto koje je u 10. st. podignuta benediktinska crkva Sv. Krševana. Sama bazilika romanička je građevina podignuta u istom vremenu i u istim umjetničkim oblicima kao i katedrala Sv. Stošije. Godine 1175. posvetio ju je prvi zadarski nadbiskup Lampridije, koji je bio domaćin papi Aleksandru III. Dvije skladne kolonade dijele crkvu u tri broda. Nad bočnima su niske galerije s jednostavnim otvorima. U dnu bazilike tri su polukružne apside. Pred njima je podignuti prezbiterij posred kojeg je vrijedan barokni oltar iz 1701. s bijelim mramornim kipovima zadarskih zaštitnika Sv. Šimuna, Sv. Krševana, Sv. Stošije i Sv. Zoila, a djelo su mletačkog kipara Alvise Tagliapietra. Oltar je izgrađen kao ispunjenje zavjeta građana Zadra protiv kuge, danog godine 1632.
U zabatu crkve, iznad glavne apside te u oblini lijeve bočne apside i na zidu do nje, ostaci su romaničkih fresaka. Nasred pročelja nalazi se glavni portal s polukružnom lunetom i trokutastim zabatom nad njom. Plohu bočnog zida raščlanjuje dugi niz slijepih lukova oslonjenih na zavijene pilastre. Posebno vrijedan element arhitekture tvori vanjska galerija na glavnoj apsidi.
Do crkve se nalaze ostaci srednjovjekovnog benediktinskog samostana koji je u 19. st. sasvim pregrađen, a u II. svjetskom ratu porušen. Zvonik se počeo graditi 1485., a do današnje visine izgrađen je 1546. godine. Nikada nije dovršen.
U cjelini, bazilika zajedno sa zadarskom katedralom predstavlja krunski primjer romaničke umjetnosti u graditeljskom nasljeđu Dalmacije te visoku duhovnu razinu Zadra u 12. stoljeću. Za našu nacionalnu povijest i općekulturno naslijeđe Hrvatske posebno valja spomenuti vrijednu instituciju iz ove opatije skriptorij u kojem su napisane mnoge važne isprave i pisane umjetnine među kojima i one s muzičkim zapisima: gradual iz 1. stoljeća, antifonar iz 14., obrednik iz 15. stoljeća, misal opata Veniera, te zasigurno veliki dio srodnog štiva iz ostalih zadarskih crkava i samostana, posebno katedrale i Samostana Sv. Marije.
ZADARdanas
