Obećano je da će se puna čaša preliti u korist siromašnih. Ali, umjesto toga, ona se čudesno povećava i nikad ništa ne dolazi do siromašnih
Božić je za mene nada i nježnost… – rekao je papa Franjo u intervjuu koji je početkom prosinca u Domu Svete Marte u Vatikanu dao novinarima web portala Vatican Insider milanskog dnevnika La Stampa. Dva puta tijekom intervjua, pišu u uvodu intervjua, na Papinu su licu vidjeli kako “onaj miran pogled na koji se svijet navikao nestaje kad Papa govori o patnjama nedužne djece i tragediji gladi u svijetu”.
Papa Franjo je u razgovoru uoči svog prvog Božića koji dočekuje kao rimski biskup govorio o odnosima s drugim kršćanskim vjeroispovijestima, o “ekumenizmu krvi” koji ih spaja u progonima, dotakao se teme obitelji koju će otvoriti na idućoj Sinodi, odgovorio kritičarima u SAD-u koji ga nazivaju “marksistom” i razgovarao o odnosu Crkve i politike.
Što za vas znači Božić?
– To je susret s Isusom. Bog je uvijek pružao ruku svome narodu, vodio ga, čuvao i obećao da će uvijek biti uz njega. Knjiga Ponovljenog zakona kaže da Bog hoda s nama; vodi nas za ruku kao otac dijete. To je prekrasno. Božić je Božji susret s ljudima. On je i utjeha, otajstvo utjehe. Mnogo puta nakon ponoćke proveo bih sat vremena sam u kapeli prije ranojutarnje mise. Iskusio sam dubok osjećaj utjehe i mira. Sjećam se jedne noćne molitve nakon mise u domu za izbjeglice Astalli u Rimu, mislim da je to bilo na Božić 1974. Za mene, Božić je uvijek bio upravo to: razmatranje Božjeg dolaska svome narodu.
Što Božić danas govori ljudima?
– Govori o nježnosti i nadi. Kad nas Bog pronađe, priča nam o dvjema stvarima. Prvo kaže: nadaj se. Bog uvijek otvara vrata, nikad ih ne zatvara. On je otac koji nam otvara vrata. Drugo što kaže jest: ne boj se nježnosti. Kad kršćani zaborave nadu i nježnost, postaju hladna Crkva koja gubi osjećaj smjera i ostaje zarobljena u ideologijama i svjetovnim stavovima, a Božja jednostavnost im govori: idite naprijed, ja sam Otac koji vas miluje. Straši me kad kršćani gube nadu i sposobnost da prigrle drugoga u ljubavi i pobrinu za njega. Možda upravo zato, gledajući u budućnost, često govorim o djeci i starcima, o najranjivijima među nama.
Kako vjerovati da Bog, kojega religije smatraju beskrajnim i svemoćnim, može postati tako malen?
– Grčki su oci to nazivali syncatabasis, božja susretljivost: Bog silazi da bude među nama. To je jedno od Božjih otajstava. Još 2000. papa Pavao II. u Betlehemu je rekao da je Bog postao dijete potpuno ovisno o brizi oca i majke. Zato se toliko radujemo Božiću. Više nismo usamljeni; Bog je sišao da bude s nama. Isus je postao jedan od nas i za nas pretrpio najgoru smrt, smrt zločinca na križu.
Božić se često predstavlja kao sladunjava bajka. Ali Bog je rođen u svijet pun patnje i bijede.
– Poruka objavljena u Evanđeljima je poruka radosti. Evanđelisti nam opisuju radostan događaj. Ne raspravljaju kako se Bog mogao roditi u takvom nepravednom svijetu. To je plod naših razmatranja o sirotinji i djeci koja se rađaju u siromaštvu. Prvi Božić nije bio osuda socijalne nepravde i siromaštva; bio je objava radosti. Sve drugo su naši zaključci. Neki su ispravni, neki manje a neki su još uvijek ideologizirani. Božić je radost, vjerska radost, božja radost, unutarnja radost svjetla i mira. Kad čovjek to ne može osjetiti ili kad mu životna situacija onemogućava da shvati radost, on to doživljava kroz gozbu svjetovne radosti. Ali duboka radost i svjetovna radost su posve različite.
Ovo je vaš prvi Božić u svijetu obilježenom sukobom i ratom…
– Nitko od Boga nikad ne dobiva dar koji ne može primiti. Ako nam Bog daruje Božić, onda ga svi možemo razumjeti i primiti. Svi mi, od najsvetijih svetaca do najvećih grešnika; od najčišćih do najkvarnijih među nama. Čak i pokvarena osoba to može; jadnik je vjerojatno zahrđao, ali još uvijek može. Božić u ovo vrijeme sukoba je poziv Boga koji nam daruje taj dar. Želimo li Ga primiti ili bismo radije neke druge darove? U svijetu pogođenom ratom, ovaj Božić me podsjeća na Božje strpljenje. Biblija zorno pokazuje da je Bog ljubav i to je njegova najjača vrlina. On nas čeka; nikad se ne umara od čekanja. Daje nam dar i onda nas čeka. To se događa baš svakome od nas. Neki ga ignoriraju. Ali Bog je strpljiv, a mir i vedrina Badnjaka su odraz Božje strpljivosti s nama.
U siječnju se obilježava 50. obljetnica povijesnog posjeta Pavla VI. Svetoj zemlji. Hoćete li ići?
– Na Božić uvijek mislimo o Betlehemu a Betlehem je upravo mjesto u Svetoj zemlji gdje je Isus živio. Na Božić nadasve mislim na kršćane koji tamo žive, na one koji imaju problema, na mnoge koji su morali napustiti tu zemlju… Ali Betlehem je i dalje Betlehem. Bog je stigao u određeno vrijeme u određenu zemlju; tamo se pojavila Božja nježnost i milost. Ne možemo misliti o Božiću a da ne mislimo na Svetu zemlju. Prije 50 godina Pavao VI. imao je hrabrosti otići tamo i obilježiti početak doba papinskih putovanja. Volio bih otići tamo i susresti se sa svojim bratom Bartolomejem, carigradskim patrijarhom, proslaviti 50. obljetnicu s njim i obnoviti onaj zagrljaj pape Montinija i Atenagore u Jeruzalemu 1964. Pripremamo se za to.
Govoreći o patnji djece, možemo li zaboraviti tragediju onih koji pate od gladi?
– Uza svu hranu koja ostaje i baca se mogli bismo tolike nahraniti. Kada bismo mogli prestati bacati i početi reciklirati hranu, glad u svijetu uvelike bi se smanjila. Zapanjila me statistika koja kaže da svakoga dana u svijetu 10.000 djece umre od gladi. Toliko djece plače jer su gladna. Nekidan na Općoj audijenciji srijedom iza ograde je stajala mlada majka s bebom od tek nekoliko mjeseci. Kad sam prolazio, dijete je plakalo kao kiša. Majka ga je grlila. Rekao sam joj: gospođo, mislim da je dijete gladno. ‘Da, vjerojatno je vrijeme…’ odgovorila je. ‘Molim vas, nahranite ga!’ rekao sam. Sramila se i nije htjela dojiti u javnosti dok Papa prolazi. Volio bih to isto reći čovječanstvu: dajte ljudima da jedu! Ako budemo surađivali s humanitarnim organizacijama i svi se dogovorimo da nećemo bacati hranu, nego je slati onima koji je trebaju, mogli bismo mnogo učiniti u rješavanju problema gladi u svijetu. Želio bih ponoviti čovječanstvu što sam rekao onoj majci: nahranite gladne! Neka nada i nježnost Božića unište našu ravnodušnost.
Neki dijelovi pobudnice ‘Evangelii Gaudium’ izazvali su kritike ultrakonzervativaca u SAD-u. Kako se osjećate kad vas kao Papu nazivaju ‘marksistom’?
– Marksistička ideologija je pogrešna. Upoznao sam puno marksista u životu koji su dobri ljudi, ne vrijeđa me to.
Najdojmljiviji dio pobudnice je onaj u kojemu govorite o ekonomiji koja ‘ubija’…
– U pobudnici nema ničega što se ne može pronaći i u socijalnom nauku Crkve. Nisam govorio tehnički, pokušao sam prikazati što se događa. Jedini moj specifični citat odnosi se na ‘ekonomiju kapanja’ koja pretpostavlja da će ekonomski rast ohrabren slobodnim tržištem neizbježno donijeti veću socijalnu pravdu u svijetu. Obećano je da će se puna čaša preliti u korist siromašnih. Ali umjesto toga, puna čaša se čudesno povećava i nikad ništa ne dolazi do siromašnih. To je jedino moje pozivanje na specifičnu ekonomsku teoriju. Ponavljam, nisam govorio s tehničkog stajališta već u skladu sa socijalnim naukom Crkve. To ne znači biti marksist.
Najavili ste ‘promjenu papinstva’. Je li ta ideja nastala u vašim susretima s pravoslavnim patrijarsima?
– Ivan Pavao II. izričitije je govorio o načinu obnašanja primata otvorenijem prema novim situacijama. Ne samo sa stajališta ekumenskih odnosa već i u odnosa s Kurijom i lokalnim Crkvama. U proteklih devet mjeseci primio sam u posjet mnogu pravoslavnu braću: Bartolomeja, Hilariona, teologa Zizioulasa, koptskog papu Tawadrosa. On je mistik; ušao je u kapelicu, izuo se i počeo moliti. Osjećam se kao njihov brat. Imaju svoj apostolski slijed; primio sam ih kao braću biskupe. Boli me što još ne možemo slaviti Euharistiju zajedno, ali smo prijatelji.
Je li jedinstvo kršćana vaš prioritet?
– Da, ekumenizam mi je prioritet. Danas postoji ekumenizam krvi. U nekim zemljama ubijaju kršćane zato što nose križ ili Bibliju i prije nego ih ubiju ne pitaju ih jesu li anglikanci, lutereani, katolici ili pravoslavci. Krv im je miješana. Onima koji ubijaju svi smo kršćani. Ujedinjeni smo u krvi, iako još nismo krenuli prema jedinstvu, a možda još nije ni vrijeme.
U apostolskoj pobudnici pozivate na razborite i odvažne pastoralne odluke o sakramentima. Na što točno mislite?
– Kad govorim o razboritosti, ne mislim na nju kao na paralizirajući stav već kao na vrlinu vođe. Razboritost je vrlina vladanja. Baš kao i odvažnost. Vladati se mora odvažno i razborito. Govorio sam o krštenju i pričesti kao duhovnoj hrani koja čovjeku pomaže da ide dalje; ti se sakramenti moraju smatrati lijekom, a ne nagradom. Moramo pokušavati poticati vjeru naroda umjesto da je kontroliramo. Lani sam u Argentini osudio stav nekih svećenika koji ne žele krstiti djecu neudanih majki. To je bolestan mentalitet.
A što je s razvedenima koji su u drugom braku?
– Uskraćivanje pričesti razvedenim ljudima koji su u drugom braku nije kazna. To je važno zapamtiti. Ali u pobudnici nisam govorio o tome.
Hoće li se iduća Biskupska sinoda baviti tim pitanjem?
– Sinodalnost Crkve je važna: na konzistoriju kardinala u veljači raspravljat ćemo o braku u cijelosti. O tim će se temama razgovarati i na izvanrednoj biskupskoj sinodi u listopadu 2014. i ponovno na redovnoj sinodi iduće godine. Na tim će se sjednicama razjasniti i detaljnije ispitati mnogi elementi.
Nisam očekivao da će me izabrati, ali bio sam miran
Što bi bio ispravan odnos Crkve i politike?
– Taj odnos mora biti istovremeno paralelan i konvergentan. Paralelan jer svatko od nas mora ići svojim putem i imamo različite zadatke. Konvergentan samo u pomaganju drugima. Kad se odnosi Crkve i politike prvo prožmu, bez naroda ili bez uzimanja naroda u obzir, stvara se sprega političke moći koja izaziva trulež u Crkvi; biznis, kompromisi…
Odnosi se moraju nastaviti paralelno, svaka strana ima svoje metode, zadatke i svrhu koje se spajaju samo oko općeg dobra. Politika je plemenita; Pavao VI. znao je govoriti da je politika jedan od najviših oblika milosrđa. Prljamo je kad je miješamo s biznisom. Odnos Crkve i političke moći također se može iskvariti ako opće dobro ne ostane jedina njihova dodirna točka.
Smijemo li pitati hoće li Crkva u budućnosti imati žene kardinale?
– Ne znam odakle ta ideja. Žene u Crkvi treba cijeniti, ne ‘klerikalizirati’. Tko god razmišlja o ženama kardinalima pomalo pati od klerikalizma.
Kako napreduje operacija ‘čišćenja’ u Institutu za vjerska djela (IOR)?
– Nadležna komisija dobro napreduje. Dobili smo pozitivno izvješće Moneyvala i na dobrom smo putu. Što se tiče budućnosti IOR-a, vidjet ćemo. Vatikanska ‘središnja banka’, primjerice, trebala bi biti APSA (Uprava baštine Apostolske Stolice). Institut za vjerska djela osnovan je da pomogne vjerskim djelima, misijama i siromašnim Crkvama. Onda je postao ovo što je sad.
Jeste li prije godinu dana mogli zamisliti da ćete Božić 2013. slaviti u bazilici Sv. Petra?
– Apsolutno ne.
Jeste li očekivali da će vas izabrati?
– Ne, nisam to očekivao. Dok je broj glasova rastao, nisam gubio mir. Ostao sam smiren. I taj je mir još ovdje, smatram ga darom Gospoda. Kad je završila posljednja provjera, odveli su me u sredinu Sikstinske kapele i pitali prihvaćam li. Rekao sam da prihvaćam i da sam odabrao ime Franjo. Tek kad su me odveli u susjednu sobu da se presvučem u svećeničko ruho, netom prije nego što sam izišao u javnost, kleknuo sam da se nekoliko minuta pomolim u Pavlovoj kapeli s kardinalima Vallinijem i Hummesom.
Djeca koja pate uvijek su u srcu
Više ste se puta susretali s teško bolesnom djecom. Što imate reći o toj patnji nedužnih?
– Dostojevski je jedan od mojih mentora i njegovo izričito pitanje ‘Zašto djeca pate?’ uvijek mi je u srcu. Nema objašnjenja. Ova mi se slika javlja pred očima: u određenom trenutku života dijete se ‘budi’, ne razumije puno i osjeća se ugroženo, počinje postavljati pitanja mami i tati. To je ono razdoblje ‘zašto’. Ali kad dijete pita, ono ne čeka cijeli odgovor, odmah vas počinje bombardirati s još ‘zašto’. Djeca traže više od objašnjenja, ona na licu roditelja traže pogled koji im ulijeva sigurnost.
Kad vidim dijete koje pati, jedina molitva na koju pomislim je ‘zašto’. Zašto, Gospode? On mi ništa ne objašnjava. Ali osjećam da me gleda. Pa mogu reći: ‘Ti znaš zašto, ja ne znam a ti mi nećeš reći, ali gledaš me i ja ti vjerujem, Gospode, vjerujem tvom pogledu.’
Izvor: Jutarnji list
