KAKO će Hrvatska izgledati 2020. godine? Pitanje je to kojim su se pozabavili Anto Bajo s Instituta za javne financije i Saša Ljepović iz Hrvatske narodne banke u analizi naslovljenoj “Profiliranje hrvatskih razvojnih strateških prioriteta”.
Hrvatska je, naime, usvojila dva strateška dokumenta na kojima se treba temeljiti dugoročni razvoj. Kao članica Europske unije, Hrvatska je obvezna sudjelovati u strategiji EU 2020. Također, Hrvatska odnedavno sudjeluje u regionalnoj strategiji SEE 2020. te si je u sklopu ove dvije strategije postavila ukupno 16 glavnih ciljeva.
Strategija EU 2020. ima ukupno pet ciljeva: ostvariti stopu zaposlenosti stanovništva od 75 posto, ulagati 3 posto BDP-a u istraživanje i razvoj, smanjiti emisiju stakleničkih plinova za 20 posto u odnosu na 1990. godinu, koristiti 20 posto energije iz obnovljivih izvora i povećati energetsku učinkovitost za 20 posto, smanjiti stopu ranog napuštanja školovanja ispod 10 posto (za stanovništvo od 18 do 24 godine) i povećati udio stanovništva sa završenim tercijarnim obrazovanjem na 40 posto (od 30 do 34 godine), te smanjiti broj ljudi koji živi u siromaštvu ili u opasnosti od siromaštva i socijalne isključenosti za barem 20 milijuna.
Drugi glavni cilj Hrvatske je do 2020. na godišnjoj razini ostvariti ulaganja u istraživanje i razvoj u iznosu od 1,4 posto BDP-a. To je četvrta najniža vrijednost cilja u EU, nakon Cipra, Slovačke i Grčke. U 2012. Hrvatska je u istraživanje i razvoj uložila 0,75 posto BDP-a, a lošije su bile samo Grčka, Latvija, Bugarska, Rumunjska i Cipar. Hrvatska u zadnjih 12 godina u istraživanje i razvoj nikad nije uložila više od 1,05 posto BDP-a. Primjera radi, Slovenija je već 2012. u istraživanje i razvoj uložila 2,8 posto BDP-a, tako da će naši susjedi puno lakše ispuniti cilj od 3 posto.
Najbolju poziciju Hrvatska ima u području klimatskih promjena i energetske održivosti. Zadani europski ciljevi u ovom segmentu trebali bi biti ispunjeni bez većih problema; već sada je emisija CO2 u Hrvatskoj ispod dogovorenog nacionalnog limita, a 2012. godine su obnovljivi izvori činili 18 posto potrošnje energije. U ovom je segmentu Hrvatska na 11. mjestu u EU i već sada je blizu cilja od 20 posto. Također, Hrvatska je već u 2012. ostvarila ostvarila nacionalni cilj energetske učinkovitosti.
Trećina Hrvata ugrožena siromaštvom
Nikakvih problema Hrvatska ne bi trebala imati ni sa ispunjenjem ciljeva koji se tiču osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja. Hrvatska do 2020. želi imati samo 4 posto stanovnika u dobi od 18 do 24 godine koji su prerano napustili sustav obrazovanja, po čemu bi trebala biti najbolja u EU. Ta je stopa, naime, u Hrvatskoj i u 2013. bila najniža među svim državama članica.
No, problem bi mogao biti dostići zacrtani cilj koji se tiče visokoškolskog obrazovanja. Hrvatska do 2020. želi imati 35 posto stanovništva u dobi od 30 do 34 godine sa završenim fakultetom. Radi se o ambicioznom cilju, s obzirom da je 2013. Hrvatska imala 25,9 posto takvog stanovništva, što je stavlja na treću najgoru poziciju u EU, iza Rumunjske i Italije.
Zadnji cilj je do 2020. smanjiti broj stanovnika Hrvatske izloženih siromaštvu i riziku od siromaštva za 150.000. Brojka bi se tako trebala smanjiti sa 1.370.000, koliko je iznosila 2012. godine, na 1.220.000. U Hrvatskoj je 2012. čak 32,3 posto stanovnika bilo u zoni rizika od siromaštva, što je svrstava među problematičnije zemlje EU, u društvo s Mađarskom, Litvom, Grčkom, Latvijom, Rumunjskom i Bugarskom.
Hrvatska i dalje lider u regiji
Vrlo je sličan i koncept regionalne strategije SEE 2020. Njome je određeno 11 glavnih ciljeva regije, a svaka od zemalja članica (uz Hrvatsku su tu Albanija, BiH, Kosov, Makedonija, Crna Gora i Srbija) odredila je i vlastite ciljeve. Glavni ciljevi strategije SEE 2020. su ostvariti BDP po stanovniku u iznosu od 44 posto prosjeka EU, više nego udvostručiti ukupnu razmjenu dobara i usluga u odnosu na 2010. kako bi dosegla 209,5 milijardi eura i ograničiti deficit trgovinske bilance na 12,3 posto BDP-a.
Kod šest od 11 ciljeva ove strategije, uključujući i tri krovna cilja, Hrvatska je letvicu postavila najviše. No, to je i za očekivati s obzirom da je Hrvatska po BDP-u po stanovniku i dalje najrazvijenija zemlja regije. U 2012. Hrvatska je dosegla razinu BDP-a od 64 posto prosjeka EU, a na drugom mjestu je Crna Gora s 41 posto. “Hrvatska u EU ima ulogu države koja neprestano mora sustizati razvijenije države članice, dok bi u kontekstu SEE 2020. trebala predvoditi i poticati gospodarski rast i konkurentnost regije”, zaključuju autori analize.
Vlada nema jedinstvenu strategiju
No, na koji će točno način Hrvatska ispuniti zacrtane ciljeve, a time i obećanja dana Europi, za sada se ne zna. Naime, Hrvatska u ovom trenutku nema jedinstvenu nacionalnu strategiju, koja bi imala funkciju krovnog razvojnog dokumenta i prikazivala razvojni smjer zemlje.
Štoviše, zadnji takav dokument odnosio se na razdoblje od 2006. do 2013. godine, ali prestao se ozbiljno doživljavati još 2010. Već tada je, zbog recesije u koju je zemlja upala, postalo jasno da su svi planovi pali u vodu. Tada je ujedno trebalo izraditi novu dugoročnu strategiju i odlučiti u kojem bi smjeru zemlja trebala ići da konačno izađe iz krize. Rezultat je dobro poznat; u recesiji grcamo već pet godina, a konkretnih planova za spas nema na vidiku.
Autori analize, doduše, ističu da u Hrvatskoj trenutno postoji veći broj strateških dokumenata koji se provode ili bi se uskoro trebali provoditi, a pokrivaju različita društveno-gospodarska područja. Od 40 odabranih dokumenata, 25 ih se odnosi na razdoblje do 2020. godine ili dulje.
“Vlada bi trebala izraditi nacionalnu strategiju razvoja za razdoblje do 2020., koje predstavlja novi europski strateški ciklus, čime bi se strateški sinkronizirala s EU 2020 i SEE 2020, odnosno s novim višegodišnjim financijskim okvirom EU-a i financijskim razdobljem za korištenje fondova EU-a 2014. –2020. godine. U takvom dokumentu, trebala bi prikazati sve postojeće ciljeve, prioritete i aktivnosti koje proizlaze iz europskih strateških procesa, posebice EU 2020., te ih objediniti s vlastitim strateškim prioritetima razvoja u područjima koja su podrobnije razrađena u sektorskim strategijama. Tako definirana nacionalna strategija razvoja može pozitivno utjecati na međusobnu usklađenost postojećih sektorskih strateških dokumenata i koordinaciju sektorskih politika, a uz kvalitetan sustav praćenja provedbe i na ostvarenje zadanih ciljeva”, zaključuju Bajo i Ljepović.
Izvor: Index.hr/ZDanas
