TOČNO pet godina prošlo je otkad je “akcija Nesklad” rezultirala prvim uhićenjima u Hrvatskim autocestama: iza rešetaka je tada završila uprava HAC-a na čelu s Juricom Prskalom. Ove obljetnice jučer se na svom Facebook profilu prisjetio Mijat Stanić, predsjednik Nezavisnog cestarskog sindikata i neumorni borac protiv korupcije u HAC-u.
“Optužnica još nije podignuta. Čestitke istražiteljima, Kosorici, Milanoviću i Novoj pravednosti. U međuvremenu sam prošao pedesetak ročišta kao okrivljenik u petnaestak sudova, nekoliko istraga po anonimnim prijavama, policijsku zaštitu… Hvala Bajiću, hvala Cvitane. Šef zločinačke organizacije još je na slobodi”, napisao je Stanić.
Tim povodom porazgovarali smo sa Stanićem, koji se u razgovoru za Index prisjetio svih poteškoća koje je imao zbog razotkrivanja korupcijskih afera u HAC-u.
Zbog čega vas je čuvala policija?
“To je bilo taman negdje prije pet godina, neposredno prije nego su krenula prva hapšenja. Nisam tražio zaštitu, inspektori su se samo pojavili kod mene i rekli mi da je policija odlučila da će mi odrediti zaštitu. Rekao sam im da smatram da mi zaštita ne treba, ali oni su odgovorili da je to njihova odluka i da me stavljaju pod zaštitu iz sigurnosnih razloga. Nikad nisam doznao zašto, ne znam jesu li presreli neku informaciju za koju ja ne znam.
Došli su kod mene kući, pregledali prostor u kojem živim i čitavu okolicu, rasporedili su svoje ljude oko moje kuće. Pratili su me 24 sata dnevno, nekad na vidljiv, a nekad na nevidljiv način. To znači da su me nekad pratili u civilu, a nekad u policijskom vozilu, valjda da bi dali do znanja da su prisutni nekome tko bi mogao nešto pokušati. Taj stupanj zaštite trajao je oko mjesec dana, dok se situacija nije malo smirila. Kasnije je ostao neki niži stupanj zaštite, dali su mi telefonski broj i rekli mi da ih odmah nazovem ako primijetim bilo što sumnjivo”.
Jeste li ikad nazvali taj broj?
“Nisam, nije bilo potrebe. Jedini sumnjiv slučaj imao sam prošle godine, kada sam na kućnom pragu našao pijetlovu glavu. To sam prijavio policiji, ali ne znači da se radilo o prijetnji. Možda je tog pijetla i mačka donijela. Nikakvih drugih prijetnji zapravo i nije bilo.
Ja sam o svemu uvijek govorio javno i mislim da nema veće zaštite od toga. No, istovremeno se na taj način izlažeš opasnosti od tužbi za klevetu, uvredu, duševne boli. Ali toga sam uvijek bio svjestan. Ti o kojima sam javno govorio su mi obično i prijetili tužbama prije nego što su me tužili. To je posljedica neučinkovitosti naših institucija, od odvjetništva do sudstva, zbog kojih i dalje nemamo pravomoćne presude”.
Koliko je bilo tih tužbi?
“Ne znam točno, više ni ne brojim. Između 10 i 15. Još imam jedan postupak s Božidarom Kalmetom i dva žalbena postupka. Žalbeni postupci su na kaznenom sudu, a ovaj s Kalmetom na građanskom sudu”.
Jeste li ikad proglašeni krivim?
“Bilo je i toga. U prva dva-tri suđenja nisam htio uzimati odvjetnika jer sam znao da je sve što govorim točno. Ali kasnije sam uvidio da sudovi nisu samo dokazivanje tko je upravu, već je to jedna odvjetničko-pravna utakmica u kojoj se zna tko su timovi: postoje tužitelj, okrivljenik, jedan odvjetnik, drugi odvjetnik i sudac. Čak sam imao osjećaj da neki suci gledaju na mene sa stavom ‘tko si ti da sam sebe braniš’.
Otkad sam uzeo odvjetnika, nisam izgubio niti jedan sud. Zastupa me uvijek isti odvjetnik, Krešimir Ljubičić. On je jedan mlađi odvjetnik, ali veliki je borac. Na sudovima pokazuje da je jako vješt i dobro postavlja obranu, što ja naravno ne bih znao bez njega. Dokazuje da nisam nikoga oklevetao, što i nisam: nikad nisam govorio ni o čijim privatnim životima, samo o njihovoj odgovornosti i sve je to bilo utemeljeno na dokumentima koje sam vidio i svjedocima s kojima sam razgovarao. Smatrao sam da sam kao predsjednik sindikata bio dužan štititi interes firme i radnika, a na kraju krajeva i građana, jer sve što je pokradeno iz HAC-a je njihovo vlasništvo.
Zbog javnih istupanja imali ste i drugih problema?
“Javnim istupima mi smo postigli svoj cilj. Uprave su padale, završavale u pritvoru, otvarane su istrage i masu problema u HAC-u smo riješili upravo zahvaljujući ovom što smo javno govorili. Ne samo ja, već i moji suradnici. Neki su djelovali na vidljiv način, neki prikriveno, a neki su usput zbog toga i nastradali. Osvete su bile prilično žestoke i uvijek se išlo na razbijanje ekipe oko mene. Bio sam svjestan da sam ne bih izdržao te pritiske. Da nisam predsjednik sindikata i da nisam imao dobre ljude oko sebe, danas bih vjerojatno bio u psihijatrijskoj bolnici, s izgubljenim sudovima, oduzetom imovinom i pod ovrhama.
O ulozi Kalmete u pljački stoljeća ja govorim još od 2009. godine, a kada je krenula ‘akcija Remorker’ procijenio sam da je napokon došao trenutak da ga kazneno prijavim. Tada sam podnio prijavu gdje sam ga optužio da je osmislio i ustrojio zločinačku organizaciju u HAC-u s kojom je dijelio novac. Nemam dokaza da je on dijelio novac s njima, ali to je logika stvari. Zašto bi netko ustrojavao zločinačku organizaciju ako neće od toga imati koristi?
U prijavi sam naveo da se udružio sa Zdravkom Livakovićem, Milivojem Mikulićem, Josipom Sapunarom i Stjepkom Bobanom. Upravo to su ljudi za koje ga Uskok u ovom zadnjem proširenju istrage optužuje da se s njima udružio. To i meni potvrđuje da sam dobro procijenio. Nisam bio na njihovim sastancima niti vidio njihov ortački ugovor, ali sam zaključio da su to oni prema stvarima koje sam vidio. A istovremeno je u HAC-u postojala i druga zločinačka organizacija, ona Sanaderova, koja je djelovala odvojeno i koja je uhapšena 2009. godine. Postojale su dvije piramide vlasti, a to dokazuje i činjenica da su u aferi zbog farbanja tunela pali samo Sanaderovi ljudi”.
Izvor: Index.hr
