Na današnji dan prije 20 godina na kninskoj se tvrđavi zavijorila hrvatska zastava.
Oluja je počela 4. kolovoza, ciljanim udarima HV-a po svim crtama razgraničenja sa srpskim snagama, no ono što će uvijek ostati simbol Oluje je oslobađanje Knina i zastava od dvadeset metara koja se vijori na tvrđavi.
Prvog dana operacije na području Dalmacije i Knina HV je pod zapovjedništvom generala Ante Gotovine uništio srpske linije obrane s istočne i sjeverne strane Dinare te s južne strane iz smjera Miljevaca, čime su bili otvoreni svi putovi za konačan napad na Knin drugog dana operacije. Nositelji glavnih udara po srpskim linijama obrane u dalmatinskom zaleđu i oko Knina bile su 4. i 7. gardijska brigada, te 81. gardijska bojna. Osim toga, 2. bojna 9. gardijske brigade napredovala je na Velebitu i ostvarila uvjete za udar na Gračac. Sve ostale pričuvne postrojbe u području dalmatinskog zaleđa, 113. brigada, 112. i 144. brigada HV-a te domobranske postrojbe, uglavnom su vatrom vezivale srpske snage na svom području dok su gardijske brigade napredovale prema Kninu.
Drugog dana operacije u 5 sati ujutro počelo je oslobađanje Knina, a zadaću su preuzele 4. i 7. gardijska brigada. Zauzimanjem Grahova u BiH još prije početka “Oluje”hrvatske su snage izbile na prilaze Kninu i presjekle jedinu komunikaciju koja iz Knina preko Drvara vodi prema Banjoj Luci. Time su snage 7. korpusa krajinske vojske došle u poluokruženje. Umjesto intervencije na tom najkritičnijem smjeru, gdje je bilo neposredno ugroženo političko središte “RSK”, snage “krajinske” vojske, jačine korpusa specijalnih snaga te nekoliko brigada, oklopnih i topničkih sastava iz 15. ličkog i 39. banijskog korpusa, sudjeluju u napadu na Bihać na koji su 19. srpnja krenule jake snage bosanskih Srba s namjerom da ovladaju i tom enklavom u kojoj se u okruženju još od 1992. godine nalazilo 200 tisuća ljudi.
Kad su uz pomoć hrvatskih bespilotnih letjelica, koje su navodile topničku vatru 20. topničkog divizijuna HV-a, 5. kolovoza u jutarnjim satima uništeni topnički položaji srpske vojske na poligonu Crvena zemlja kod Knina, s kojih su se branili prilazi Kninu, označio je definitivni početak kraja srpske vojske.
Već u podne postavljena je zastava, a na kninskoj se tvrđavi okupio politički vrh Hrvatske, što je jasno dalo do znanja da će Oluja završiti oslobađanjem svih dijelova Hrvatske koje su kontrolirale snage tzv. Republike Srpske Krajine, osim istočne Slavonije
4. kolovoza (petak) 1995.
U 5 sati ujutro započela je vojno-redarstvena operacija “Oluja”.
Na početku operacije Hrvatsko ratno zrakoplovstvo uništilo je neprijateljsko radio-relejno čvorište Ćelavac te središta veze na Petrovoj i Zrinskoj gori. Istoga dana oslobođeni su Sveti Rok, Čista Mala, Čista Velika, Uništa, Gornji Baljci, Dabar, Novoselija, Sibić, Gora, Strašnik, Graberje, Višnjica, Predore, Uštica, Tanac te prijevoj Mali Alan i područje Dulibe – Tulove grede na Velebitu.
Srpske snage u jutarnjim satima toga dana granatirale su Dubrovnik, Biograd na moru, Gospić, Otočac, Sisak i Sunju (potom su granatirani Karlovac, Nuštar i druga naselja u Hrvatskoj); u tim napadima stradali su civili i civilni objekti.
5. kolovoza (subota) 1995.
Oslobođeni su: Knin s okolicom, Ljubovo, Žitnić, Lovinac, Gračac, Novi Lički Osik, Ostrovica, Primišlje, Plaški, Dubica, Vrlika, Kijevo, Drniš s okolicom, Obrovac, Benkovac, Zemunik Gornji, Biljane Gornje, Biljane Donje, Škabrnja, Nadin, Smilčić, Karin, Saborsko, Lička Jesenica, Vaganac, Ličko Petrovo Selo, Rakovica, Drežnik Grad, Željava, Medak, Petrinić Polje, Trnavec, Lički Ribnik, Gornji Poloj, Glinsko Novo Selo, Župić i Župić brdo, Šanja, Vilusi, Pecki, Luščani, Križ, Cepeliš, Strmen i druga naselja.
6. kolovoza (nedjelja) 1995.
Oslobođeni su: Petrinja, Kistanje, Muškovac, Kaštel Žegarski, Vrhovine, Kostajnica, Udbina, Krbava, Korenica, Bunić, Slunj, Broćanac, Plitvice, Glina, Otrić, Bruvno, Malovan, Rudopolje, Stražbenica, Blinja, Umetić, Slabinje, Čaire, Utolica, Rausovac, Gornja i Donja Bačuga, Jabukovac, Banski Grabovac, Šaš, Veliki Šušnjar, Majski Trtnik, Barlete, Vrebac, Mogorić, Ploča i druga naselja. Istoga dana kod Tržačkih Raštela, na samoj granici na Korani, susrele su se postrojbe Hrvatske vojske (general bojnik Marijan Mareković) i 5. korpusa Armije Bosne i Hercegovine (general Atif Dudaković).
7. kolovoza (ponedjeljak) 1995.
Oslobođeni su: Gornji i Donji Lapac, Mazin, Dobroselo, Boričevac, Kulen Vakuf, Cetingrad, Veljun, Krnjak, Vojnić, Gornje Mekušje, Kamensko, Tušilović, Turanj, Šanac, Jelaši i druga naselja. Izjava ministra obrane RH Gojka Šuška da je operacija završena u 18 sati toga dana, potvrdila je da konačna pobjeda hrvatskih snaga nije upitna, no ostalo je još nekoliko “džepova” otpora protivnika.
8. kolovoza (utorak) 1995.
Predaja pukovnika Čedomira Bulata, zapovjednika 21. korpusa “Srpske vojske Krajine”, u Topuskom oko 14 sati, značila je kraj operativnoga dijela operacije “Oluja”, ali i prestanak rata na teritoriju Republike Hrvatske, iako su nastavljene vojne aktivnosti radi slamanja ostataka neprijateljske vojske i pretresa terena. Primjerice, 8. kolovoza hrvatske snage ušle su u Srb, a 9. kolovoza u Vrginmost i Dvor na Uni. Porazivši neprijatelja, Hrvatska vojska stala je na međunarodno priznatu granicu između Hrvatske i Bosne i Hercegovine – STOJI NA STRANICAMA Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, RIJEČ JE O KRONOLOGIJI OLUJE, o čitavom tijekom oslobađanja Lijepe naše.
Izvor: ZDanas/metro.hr/narod.hr
