Primitivne zajednice nastaju snagom žrtvenog mehanizma. Žrtveni mehanizam je jednostavan i bestijalan: primitivna masa nekoga treba prepoznati kao krivca za svo zlo koje pogađa masu, proglasiti ga žrtvenim jarcem, okupiti se oko njega kako bi se formirala ubojita kohezivna primitivna snaga primitivne zajednice koja, potom, pristupa uništenju žrtvenog jarca. Žrtvovanjem ili nasiljem nad proglašenim krivcem iz primitivne mase formira se primitivna zajednica. Ona živi od sjećanja na pokrenuti i žrtvovanjem okončani žrtveni mehanizam i transformira ga u kult kako bi mogla štovati umišljaj vlastite pobjede nad zlom koje je navodno zahvatilo zajednicu, a u stvarnosti se radi o skrivanju vlastitih nasilnih ili zločinačkih tragova mase koja se kolektivnim nasiljem pretvara u primitivnu zajednicu.
Primjer žrtvenog mehanizma pohranjenog u primitivnoj zajednici možemo pronaći i u našoj suvremenosti kada, primjerice, naše društvo u pokušaju pokreće žrtveni mehanizam kako bi žrtvovalo jednog ministra.
Žrtvovanje ministra Beroša
Uvjeren sam da nam nije potrebna prevelika moć imaginacije, dovoljna je moć površnog prisjećanja na ono što se zbivalo proteklu godinu dana s ministrom Berošem. Prošao je put od toga da ga primitivna zajednica proglasi herojem, da bi ga, ovih dana, sustigla sudbina žrtvenog jarca. On je, iako toga nije bio svjestan, istog dana kada su ga počeli prikazivati nečijim herojem, ujedno bio inficiran virusom žrtvenog jarca. Tužno je bilo promatrati naivnost ministra Beroša koji je olako pristao na to da ga se proglasi metafizičkim bićem koje nas štiti od pandemije, objavljuje nam sudbinski značaj u intervalu od iduća dva tjedna, pa sve do toga da, snagom nedefiniranog metafizičkog bića, poprima lik prijatelja djece koja mu pišu pisma jer je on za njih dobri prijatelj Vili.
U svim tim metamorfozama izgubio se ministar Beroš i sada je došlo vrijeme da ga se, sukladno svim postulatima hinjene spontanosti, a zapravo već toliko puta viđenog slijepog slijeđenja pravila žrtvenog mehanizma, brutalno žrtvuje. Ministar Marić preuzeo je ulogu obredničara žrtvenog mehanizma, on se pred kamerom, obratio ministru Berošu, navodeći kako mu sve može reći jer kamera nema. Jasno je da kamera ima, trebalo je ih i moralo biti, zato je obredničar žrtvenog mehanizma naglasio da ih nema. Žrtveni mehanizam nije u funkciji opisivanja onoga što jest, nego je potpuno predan negaciji. Žrtveni mehanizam je mehanizam negiranja prave stvarnosti kako bi se kreirao privid. Konkretno, negirana je stvarnost prijenosa sjednice, kako bi se mogao stvoriti privid Marićeve odlučnosti da se obračuna s Beroševim nepodopštinama.
Naravno, mogli bismo, ako pristanemo na ovu prozirnu igru, postaviti pitanje, je li ovo onda bilo Marićevo priznanje da govori ono što misli samo kada njegov govor nije javni govor? A ako je tome tako, onda Marić nije ministar u funkciji javnosti, jer da jest, onda bi istinu govorio isključivo pred kamerama. Njegovo govor bi, da je ministar koji skrbi o javnom i općem dobru, trebao započinjati sa zahtjevom da se upale kamere. Ovako se nalazimo pred sljedećom dilemom: govori li Marić istinu kao ministar ili, pak, kao ministar ne govori istinu, odnosno koliko se razlikuje Marićev javni govor od njegovog privatnog govora. No sve je to manje bitno.
Nadbiskup Uzinić
Bitno je da je Beroš krenuo na put konačnog transformiranja u političkog žrtvenog jarca. Razumljivo je da će oporba sad tražiti Berošev opoziv, da će ga Plenković u Saboru braniti, baš kao što će ga, nakon što ga obrani, isti taj Plenković konačno žrtvovati. Beroševo političko žrtvovanje treba Plenkoviću da bi formirao primitivnu zajednicu koja će štovanjem kulta Beroševog žrtvovanja zapravo iskazivati poslušnost premijeru Plenkoviću, i to sve dok Plenković ne doživi sudbinu Sanadera ili Karamarka. Tako je to, da parafraziram istim mehanizmom žrtvovanu ministricu Murganić, u primitivnoj zajednici koju želi, hoće, stvara i održava HDZ.
Hrvatska je država primitivne zajednice koja počiva na žrtvenom mehanizmu. Takva će, bez ikakvih iluzija o progresu i nadnaravnoj intervenciji, ostati sve dok građani budu birali stranku koja žrtvuje ministre, premijere, građane, društvo, ali i samu državu.
Nisu Beroš i Murganić jedini primjeri kultnog žrtvovanja, nešto vrlo slično imamo i u hrvatskoj verziji Katoličke crkve. Ovih dana su se vjernici obdržavanja žrtvenog mehanizma okomili na nadbiskupa Uzinića jer je, zbog epidemije, odgodio slavlje sakramenta potvrde. U teološkoj literaturi često se govori o pogrešnom shvaćanju ovog sakramenta kao nekog dodatka temeljnom sakramentu, a to je, razumije se, krštenje. Nadbiskup Uzinić je izložen napadima onih kršćana kojima su sakramenti samo dodatna oprema za učinkovito žrtvovanje svega i svačeg, – od biskupa do vlastite djece, ali i samog boga. Što takvima znači Uzinićeva briga za zdravlje kada njih nije briga za živote vlastite djece? Apsolutno ništa.
Virus koji kola i među predsjednicima HDZ-a
Oni su nadbiskupa proglasili nevjernikom jer vodi računa o zdravlju i životu krizmanika umjesto da krizmanike izlaže sudbini iz koje će se očitovati božja volja, odnosno snaga žrtvenog mehanizma. Briga takve za djecu i epidemiju. Oni i djecu i epidemiju koriste kako bi se mogli razračunati s mrskim nadbiskupom koji nije zatvoren u nacionalizam ili fatalistički fundamentalizam. Žrtveni mehanizam i jest instrumentalizacija tuđeg života kako bi se, potom, odustalo od vlastitog života te ga ugradilo u život primitivne zajednice.
Razlika između nadbiskupa Uzinića i ministra Beroša sastoji se u tome što se Uzinić suprotstavlja žrtvenom mehanizmu, a Beroš podržava ovaj mehanizam. Uzinić zna da primitivna zajednica nije zajednica, dok Beroš i Marić ne žele nikakvu drugu zajednicu osim primitivne zajednice. U takvoj zajednici oni mogu biti heroji, i to heroji inficirani virusom žrtvenog jarca. Taj isti virus, bez ikakvih mutacija, kola i među predsjednicima HDZ-a. Redovito budu politički žrtvovani. Uostalom, zar nisu na čelo ove stranke i došli formiranjem primitivne zajednice koja je nastala žrtvovanjem prethodnog predsjednika ove primitivne stranke?
