U životu treba razlikovati govor o nečemu ili iskaz o stvarnosti od govora nečega ili iskaza same stvarnosti.
U našoj državi mnogi za sebe govore da su pošteni, humani i osjećajni, no njihova djela nisu ona koja govore o poštenju, humanosti i osjećajnosti. Dakle, takav iskaz o poštenju, humanosti i osjećajnosti je neistinit iskaz.
Budući da je, u stanovitom smislu, država ljudsko djelo, onda je moguće, promatrajući život u nekoj državi, zaključiti kakvi ljudi stvaraju tu državu, odnosno što im je bitno i na kojim vrijednostima počiva javni, ali i individualni život.
Rezultati izbora, neovisno je li riječ o državnoj ili lokalnoj razini, nikada nisu samo puki pokazatelj stranačkih ili političkih preferencija, oni su, također, očitovanje vrijednosno-humanog stanja nekog društva.
Rezultati prošlogodišnjih parlamentarnih izbora nisu samo formirali vladajuću većinu u Hrvatskom saboru, oni nisu samo odredili tko će biti predsjednik Vlade RH i ministri, oni su pokazali mnogo više od toga – oni su pokazali kako izgleda javno lice ovog naroda.
A ono je upravo onakvo kakvi su rezultati izbora. To lice je nemoguće naružiti, ali ga je, isto tako, nemoguće i uljepšati.
Naše javno, kolektivno lice je ono koje se ukazuje na izborima.
Rezultati izbora skidaju sve koprene kojima prekrivamo realnost našeg javnog života. Mi smo, u javnom i kolektivnom smislu, upravo ono što vidimo nakon izbora. Na tom licu je i nešto naše.
U ovom sazivu Hrvatskog sabora, baš kao i u ovoj Vladi je nešto naše, neovisno o tome jesmo li ili nismo izašli na birališta.
Ako jesmo, aktivno smo sudjelovali u stvaranju ili rađanju tog lica, a ako na birališta nismo pristupili, na tom licu se pronalazi bora ili trag našeg neizlaska, no na licu s našom borom je također nešto naše – bora bez koje to lice ne bi tako izgledalo.
Bez društvenog pristanka nema režima, tiranije, diktature, ali ni demokracije i slobode. Ne postoji tiranin koji nije podržavan od naroda, ne postoji tiranin koji može opstati na vlasti ako ga narod više ne želi podržavati.
Kada se ljudi suoče s time da nisu zatočenici tiranije, nego ili njezini roditelji ili njezina sretna djeca, tada će se suočiti s istinom o sebi.
Isto vrijedi i za demokraciju.
Ne može postojati demokracija u narodu koji stvarno odbija demokraciju. Demokratska vlast i poludemokratsko građanstvo se isključuju.
Republika Hrvatska je samo nominalno demokratska država, a mi smo narod koji nije u potpunosti prihvatio demokraciju.
Mi smatramo da nas je sama mogućnost demokracije učinila demokratičnima.
Mi smatramo da je naš iskaz o demokraciji istinit iako živimo u državi bez političke i pravne odgovornosti, jer nismo izgradili institucije koje vode računa o tome da se provode zakone.
Naš iskaz o stvarnosti ne odgovara stvarnosti samoj, odnosno iskaz stvarnosti poništava naš iskaz o stvarnosti.
Mi smo, bez imalo uljepšavanja, upali u politički jaz – ne pripadamo ni demokraciji, ali ne pripadamo niti nedemokratskim sustavima. Mi smo, naprosto, zatočenici jaza.
Nalazimo se u očajnom međustanju između toga da više ne pripadamo nedemokratskom političkom sustavu kojega smo napustili, ali, isto tako, ne pripadamo niti demokratskom sustavu, jer smo ga prihvatili samo kao mogućnost, ali ne i kao realnost.
U državi u kojoj postoje demokratski izbori, a to nesumnjivo postoji, ali ne postoji poštivanje zakona i procedura, u državi u kojoj ne postoji neovisno pravosuđe i snažne, slobodne i neovisne institucije, a to na našu žalost očigledno ne postoji, ne može biti govora o demokraciji.
Mi smo upali u jaz između ne-demokracije i demokracije. Mi smo ujedno protudemokratska država, jer demokraciju ne želimo prihvatiti, aktivno joj se opiremo, ali smo i preddemokratska država, jer smo se odlučili da budemo na putu demokracije.
Naš put demokracije je, i to našom voljom, završio u političkom, preddemokratskom jazu. Ovo stanje traje preko trideset godina. Mi, dakle, preko trideset godina biramo jaz, preživljavamo u jazu, branimo jaz i ne želimo ga napustiti.
Ako se mene pita, čak i ako me nitko drugi ne pita, dovoljno je da sam sebi postavim pitanje, a to pitanje bi svi građani ove države trebali sami sebi postaviti, kakvo je kolektivno, javno lice ove države, bez imalo dvoumljenja bih rekao da je to lice političkog, javnog, institucionalnog, emocionalnog, humanog i povijesnog jaza.
Zar nam smrt malene Nikoll nije razotkrila naše kolektivno lice jaza?
Zar nam poznati slučajevi podvođenja djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi, a koje je istražio novinar Drago Hedl, nisu razotkrili naše kolektivno lice jaza?
Zar nam smrt naših sugrađana starije životne, koji su umrli u mukama zato što su boravili u neprimjerenim uvjetima domova za starije i nemoćne, nije pokazala naše kolektivno lice jaza?
Zar nam konstruiranje nevinosti na sudovima, o kojima govore Z. Mamić ili D. Tadić, a piše Nacional, ne razotkriva naše kolektivno lice jaza?
Da, da, da i da. Odgovor na sva postavljena, ali i na bezbroj nepostavljenih pitanja je – da.
Da, naše kolektivno, naše javno lice je lice bezosjećajnog jaza. To je lice smrti, podvođenja, lažnih iskaza i konstruirane nevinosti.
Ako naša individualna lica mogu podnijeti naše kolektivno i javno lice jaza, onda su i naša individualna lica također lica smrti, podvođenja, lažnih iskaza i konstruirane nevinosti.
A ako naša individualna lica nisu takva, ako se na našim individualnim licima očitava bol i očaj zbog smrti, užas zbog podvođenja, gađenje zbog lažnih iskaza i prijezir zbog konstruirane nevinosti, onda je naše individualno lice, odnosno onda su naša individualna lica ta koja ovu državu mogu izvesti iz jaza i stvoriti novo, drugačije, humanije, pravičnije, osjećajnije i pravednije javno i kolektivno lice.
Na izborima ne iskazujemo samo političke preferencije, to je čak i manje bitno, na izborima stvaramo, rađamo i razotkrivamo naše javno i kolektivno lice.
Na lokalnim izborima stvaramo, rađamo i razotkrivamo javno i kolektivno lice lokalne zajednice u kojoj se odigrava glavnina našeg života.
Izbori su kolektivna samospoznaja, a o toj kolektivnoj samospoznaji ovise mnoge sudbine.
Da je naša kolektivna samospoznaja bila drugačija, ne bismo imali sustav smrti, podvođenja, lažnih iskaza i konstruirane nevinosti. Da je naša kolektivna samospoznaja bila drugačija, živjeli bismo u lokalnim sredinama jednakih mogućnosti, a ne u stranačkim utvrdama.
No to što je naša kolektivna samospoznaja do sada bila takva kakva je bila, ne znači da se, zbog svijesti o smrti, podvođenju, lažnim iskazima, konstruirane pravne nevinosti i zatvorenosti u utvrde, sada neće promijeniti.
Hoćemo li ostati u jazu, ovisi isključivo o nama i o tome koliko smrti, podvođenja, laži, oslobođenih kriminalaca i zarobljenih gradova možemo podnijeti.
Nije bitan iskaz o stvarnosti, bitan je iskaz stvarnosti, on nas razotkriva.
