fbpx

Ako se ne suprotstavimo ušutkavanju i cenzuri, postat ćemo bezvrijedna zemlja građana od stiropora

Žive osobe tretira se kao robote koji moraju raditi kako im se kaže i oko svega s čime se eventualno ne slažu biti kuš ili će dobiti po nosu. U toj atmosferi cenzure odgajaju se i nove generacije koje će vjerovati da je teror ušutkivanja pod prijetnjom sankcijama sasvim opravdan i normalan. Zato se sloboda govora mora braniti na svakom mjestu, na kiosku za novine, u Saboru, u redakciji, u kazalištu i u industrijskom koncernu, piše Sanja Modrić – Telegram.

Jedna do krajnosti antipatična priča povezala je ovih dana četvero novinara dnevnih novina Glas Istre, saborskog zastupnika Mosta Nikolu Grmoju i sve kulturne radnike zaposlene u ustanovama Grada Zagreba. Svima njima – ljudima koji inače nemaju veze jedni s drugima – željeli su začepiti usta, zabraniti da iznesu svoj stav ili da se na nešto javno potuže. Najgore su nadrljali istarski novinari i Grmoja jer su zbog svojih javnih istupa i kažnjeni.

Kolege iz Glasa Istre, Danijela Bašić-Palković, Borka Petrović i Zoran Angeleski dobili su, dakle, otkaze jer su se u svojoj kući pokušali izboriti za pošteno novinarstvo, a samo je novinarka Chiara Bilić do daljnjega pošteđena jer je na porodiljnom dopustu pa je po zakonu nisu smjeli otpustiti. Grmoja je na karlovačkom Županijskom sudu pravomoćno osuđen s tumačenjem da je na televiziji uvrijedio zagrebačkog poduzetnika Petra Pripuza, a zagrebačke kulturnjake oslobodila je prijetnje brza intervencija iz ekipe novog gradonačelnika Tomislava Tomaševića.

Badava nam Ustav i zakon

Ovo, na žalost, nisu nimalo usamljeni slučajevi, samo su posljednji za koje smo saznali. Razne vlasti, poslodavci, kompanije i stranke uvjereni su da mogu i smiju učiniti što god treba da ljude do te mjere podjarme da se više ni oko čega ne usude ni pisnuti. Ne samo oni, nego ni drugi kad vide kako obične riječi mogu postati pogubne po egzistenciju njihovih obitelji. To je zauzelo takve razmjere da se čini kako svim demokratskim snagama u Hrvatskoj predstoji ozbiljna borba za slobodu govora.

Badava nama Ustav i Zakon o zviždačima kad razvijamo takvu kulturu u kojoj te za javni istup pa čak i za najdobronamjerniju obranu notornih profesionalnih principa – sljeduje batina po glavi. Pa sud je kaznom od osam tisuća kuna plus troškovi opalio čak i Grmoju, inače vrlo pristojnog i ničim okaljanog saborskog zastupnika, iako su on, kao i svi drugi narodni predstavnici, izabrani u Sabor da mogu slobodno govoriti o svemu što misle da je utemeljeno i važno za građane. Zato i imaju imunitet. Ali frigaj ga.

Duševne boli zbog ‘krivog konteksta’

I tako je Grmoja fino popio novčanu kaznu za ”povreda časti i ugleda” Petra Pripuza zato što je njega, kao suvlasnika tvrtke CIOS, spomenuo govoreći o “otpadnoj mafiji” u Zagrebu pod vlašću Milana Bandića. Sutkinja Milka Vraneš smatra da je – stavljen u takav kontekst – Pripuz pretrpio duševne boli i zato je presudom zaštitila njegovo ”pravo na čast i dobar glas”. Ali stvarni kontekst je taj da DORH protiv Pripuza ima više aktivnih optužnica i da se protiv njega vodi više sudskih procesa.

Njega i niz njegovih suradnika kače, naime, i u sklopu afere Agram i za izvlačenje milijuna iz tvrtke CIOS kako bi se izbjeglo plaćanje poreza. Tako da je Pripuzov ”dobar glas” objektivno na velikoj kušnji. No oko svega toga se, izgleda, svi moraju praviti grbavi, a na okolnost Pripuzovih optužnica ne smije aludirati čak ni saborski zastupnik zaštićen imunitetom.

Interni akti k’o Sveto pismo za sudove

U paralelnom slučaju, otkazima za novinare Glasa Istre, ponavlja se u biti sličan obrazac. Ovih nekoliko novinara iz istarskog dnevnika izbačeno je cipelom na cestu jer su se pobunili da je vodstvo lista, na čelu s glavnim urednikom Robertom Frankom, u predizbornoj kampanji za lokalne izbore izrazito favoriziralo stranku IDS, a sve one novinare koji su tražili da se izbori prate nepristrano izlagalo pritiscima, prijekorima i cenzuri.

Kako je završilo, vidimo. Iako ne samo novinari, nego i svi drugi zaposlenici bilo gdje, imaju ne samo pravo nego i obavezu ukazivati na nezakonitosti i kršenja kodeksa u svojim strukama. Tako stoji u zakonu i u etičkim priručnicima, ali u stvarnosti je sasvim drugačije. Dapače, u mnogim se tvrtkama uvriježilo da se zaposlenicima internim aktima zabranjuje komunikacija o bilo čemu vezanom za poslovanje pa čak i onda kad čovjeku dođe da pukne zbog nepravilnosti koje gleda svaki dan. Te interne akte onda i sudovi uzimaju kao Sveto pismo.

Ušutkavanje kazalištaraca

U ime preventivnog ušutkivanja eventualnih kritičara, nezadovoljnika ili svojeglavih komentatora iz kulturnih ustanova Grada Zagreba, i njima je prošlog tjedna stigla okružnica od Bandićeve glasnogovornice Ivanke Milidrag koja ih je s nepoznatim pobudama obavijestila da im se javna komunikacija zabranjuje. Taj sam mail morala pribaviti iz drugih izvora budući da se pošiljateljica oglušila na moju molbu da mi ga proslijedi.

”Zaposlenici Grada ili bilo koje gradske ustanove ne mogu istupati u javnosti niti sami donositi odluke bez suglasnosti gradonačelnika ili njegovih zamjenika”, pismeno je glumce, muzealce, knjižničare i druge upozorila revnosna gospođa Milidrag koja se tako valjda htjela osigurati za poziciju i kod nove vlasti. Srećom da je to primijećeno, a i adresati su se s punim pravom našli uvrijeđeni, pa je Josip Jagić, glasnogovornik stranke Možemo, ustanovama u kulturi odmah poslao protu-mail kojem je zabrana povučena uz napomenu da nastave komunicirati ”kao i do sada”.

Budi kuš

Stvari su, dakle, ozbiljne i očito se događaju posvuda. Žive osobe tretira se kao robote koji moraju raditi kako im se kaže i oko svega s čime se eventualno ne slažu biti kuš ili će dobiti po nosu. Tako hijerarhija oduzima podređenima elementarno dostojanstvo. Tako upotreba mozga postaje izlišna i nepoželjna.

Utoliko nam može biti jasno zbog čega mnogi šute, a svoje frustracije onda prazne s lažnih profila na društvenim mrežama. U toj atmosferi cenzure odgajaju se i nove generacije koje će vjerovati da je teror ušutkivanja pod prijetnjom sankcijama sasvim opravdan i normalan. Zato se sloboda govora mora braniti na svakom mjestu, na kiosku za novine, u Saboru, u redakciji, u kazalištu i u industrijskom koncernu. U protivnom ćemo postati bezvrijedna zemlja građana od stiropora.