Sasvim očekivano, suci su (na Općoj sjednici Vrhovnog suda), s uvjerljivih 29 glasova (od ukupno 30-ak prisutnih) podržali Marina Mrčelu za predsjednika Vrhovnog suda, kojim trenutno i predsjeda, kao donedavni zamjenik, nakon odlaska s dužnosti njegova šefa Đure Sesse. Radoslavu Dobroniću, kandidatu predsjednika Republike, Zorana Milanovića, dali su samo 4 glasa. Naglašenim optiranjem za Mrčelu, suci šalju poruku da ne žele na toj funkciji nikog koga nisu sami izabrali. Jer, tako čuvaju sustav od promjena i vlastite pozicije u njemu…
Mrčela, doduše, kaže, kada bi suci sami birali predsjednika, time bi se smanjio politički utjecaj na sud. No, utjecaj politike na sudove niti počinje niti završava izborom predsjednika VS-a…
“Jedan od njih”
Ovo je treći javni poziv na kojem se pokušava izabrati čelnog čovjeka najvišeg suda. A kako se čini, nakon odiseje kroz koju je prošla prva predsjednikova kandidatkinja Zlata Đurđević, izgledno je da bitno drugačija sudbina ne čeka ni Radoslava Dobronića, suca Trgovačkog suda u Zagrebu. Uz spomenute, kandidirali su se i zagrebački odvjetnik Šime Savić, sutkinja Visokog kaznenog suda Lana Peto Kujundžić, Bernarda Gundić i Daniel Majer koji nije ispunjavao uvjete natječaja.
Dobronića je kod predsjednika Republike u najvećoj mjeri afirmirala hrabra presuda protiv banaka u slučaju Franak, ali, veli Milanović, ne samo to, nego njegov ukupan rad. No, kako se već pokazalo u primjeru kandidature prof. Đurđević, u ovom, kao i generalno u svim izborima, na sve prestižne funkcije u ovoj državi, rad, njegovi rezultati i izvrsnost nisu presudni kriteriji, ma što suci, ili tko god, o tome govorili. Ako je Đuro Sessa, sa svojim skandaloznim bacgroundom i neetičkim ponašanjem, koje bi ga trebalo trajno diskvalificirati iz sudačke struke, mogao biti predsjednik Vrhovnog suda, tada je svaki komentar o kriterijima suvišan.
Kad od 30-ak sudaca njih 29 glasa za Marina Mrčelu, to znači da žele zadržati status quo u pravosuđu, jer je Marin Mrčela “jedan od njih”, i već po tome je jamstvo njihove zaštićenosti. A osim toga, aktivni je saučesnik u stvaranju ovakvog neefikasnog, korumpiranog i arhaičnog sustava zbog kojeg Hrvatska kontinuirano dobiva oštre kritike Europske komisije ( i GRECO-a, tijela Europskog vijeća za borbu protiv korupcije , kojemu je predsjendik baš Mrčela!?).
Sudbena vlast u ovoj zemlji daleko je od nevisnosti i samostalnosti u svom radu.
No, nije problem samo politički utjecaj na sudstvo, problem je i s godinama armirano uvjerenje o sudačkoj nedodirljivosti koje je dovelo do toga da su, neki od njih, potpuno izgubili kontrolu nad svojim ponašanjem i dostojanstvom profesije koju predstavljaju. Treba li govoriti o sudačkoj etici osječkih sudaca koji su šurovali s braćom Mamić, koji su se družili s okrivljenicima, s njima sjedili u VIP ložama na stadionima, jeli i pili, slavili rođendane, godišnjice brakova itd. a kao nagradu za lojalnost dobili priliku da sude, uz novčanu naknadu, u disciplinskim postupcima u nogometu ?
A Mrčela i nedavno, nakon otkrića ovih skandaloznih primjera sudskog nemorala govori o tome kako ” za suce važe viši standardi morala i ponašanja “( Globus ), i pritom se poziva na Kodeks i teoretizira o tome kako svaka sumnja na koruptivno ponašanje suca mora biti istražena i o njoj mora biti odlučeno. Zar Mrčela nikad nije čuo, pročitao, saznao, baš ništa suspektno o svojim kolegama, pa sada prodaje fraze kao, navodno, neprikosnovena načela? Pa čak i suci kojima je suđeno za korupciju, pače koji su osuđeni, koji su prošli stegovni sud, bili suspendirani i izdržali izrečene mjere, vraćeni su na posao i sude i danas! I naravno, to za Mrčelu nije novost…
Percepcija javnosti (?)
Preferirani kandidat sudačke kaste za predsjednika Vrhovnog suda protivio se i uvođenju obveze podnošenja imovinske kartice za suce, čime je, također, potvrdio da i sam suce vidi kao nadklasu, iznad i izvan zakona koji se, valjda, odnose na druge. Zašto bi suci bili izuzeti od te obveze, a kao i kod političara i, recimo, zdravstvenih radnika, i kod njih postoji izražena opasnost od korupcije?
U pravu je Ivo Josipović kad ističe kako je Mrčelin kapitalni nedostatak potpuna nekritičnost prema stanju u pravosuđu. Najviše što će on priznati jest da je problem pravosuđa dugotrajnost postupka, sve ostalo, valjda, je neutemeljena percepcija javnosti koja se formira na aferama!?
-Nisu krivi mediji za lošu percepciju- izjavio je u Globusu posipajući se pepelom- ali imaju dio odgovornosti zbog načina izvještavanja (!!! )
Mrčela je zapravo tipični izdanak pravosuđa koje u Hrvatskoj stasa već tri desetljeća, u sprezi s politikom i dosluhu s njome. I tu je u pravu kad kaže da je sucima svejedno koja je politička opcija na vlasti, sve dok se poštuju načela o neovisnosti i samostalnosti sudbene vlasti, u prijevodu sve dok se u suce ne dira. HDZ je, otkako je neovisne Hrvatske, uglavnom na vlasti ( SDP je izbore dobio samo dvaput ) i izgradio je poseban odnos sa sucima, odnos “povjerenja i uzajamnog razumijevanja”, jer najveći broj sudaca ima zahvaliti HDZ-u što su izabrani u trajno zvanje i time postali gotovo nesmjenjivi. Nedodirljivi.
Instruirani Sabor i nemoćni predsjednik Republike
Kad je Milanović tek obznanio ime svoga kandidata ( Radoslava Dobronića ) za vodeću poziciju u Vrhovnom sudu, reagiranje iz Banskih Dvora, konkretno premijera Plenkovića bilo je relativno benevolentno, kandidat nije dočekan “na nož” kao njegova prethodnica ( prof. Đurđević ), i bilo je izvjesno makar jedno: da ovog puta neće biti velikog rata između Banskih Dvora i Pantovčaka. Ali, Plenkovićeva opaska, svedena na razinu zavičajne kompatibilnosti ( jer i Dobronić vuče porijeklo s Hvara kao i premijer ) nije bila ozbiljan signal prihvaćanja, nego više nekakve relativizacije, pa i relaksacije izbora koji je od početka opterećen prijeporima. Samo zato što nije u ingerenciji Vlade nego Pantovčaka…
Plenković je čak ustvrdio kako vladajuća većina nije a priori protiv nijednog kandidata ( osim što su bili a priori protiv Zlate Đurđević u prethodnom javnom pozivu ! ), vidjet će njihove programe, sačekati ishod glasanja Opće sjednice Vrhovnog suda i očitovanje saborskog Odbora za pravosuđe, i onda odlučiti kome će dati podršku.
Ali, gdje je tu predsjednik Republike ? Izbor šefa VS-a je izravno u njegovoj nadležnosti, a u toj ga funkciji onemogućuje iracionalna procedura u kojoj svaki njegov prijedlog može pasti. Štoviše, zbog činjenice da konačnu odluku o predsjedniku VS-a donosi Hrvatski sabor, sasvim je logičan dojam da zapravo Andrej Plenković, koji u Saboru ima većinu, odlučuje o tome tko će zasjesti u dojučerašnji Sessin stolac.
U prošlom ( drugom ) javnom pozivu, kad je kandidatkinja bila Zlata Đurđević, Sabor je odbio s 81 glasom protiv, svega 37 ih je bilo za, a pet suzdržanih i tako je srušen Milanovićev prijedlog. To je zorno pokazalo svu manjkavost postojeće procedure koja je i kontradiktorna i destruktivna, jer u slučaju, kakav je sada, da su u političkom smislu Vlada i Predsjednik Republike nekompatibilni, “rat svjetova” može trajati u nedogled i blokirati ionako neučinkovito, invalidno pravosuđe.
Jer, za očekivati je da će i Odbor za pravosuđe zauzeti stav sličan sudačkom, i podržati Mrčelu, čime će Plenkoviću dati alibi za opstruiranje Milanovićevog prijedloga, sve pod izgovorom da politika respektira struku, a struka je uvjerljivu prednost dala Mrčeli. Time, mogao bi tvrditi premijer, Vlada dokazuje i da poštuje neovisnost sudbene vlasti i ne želi joj nametati svoj ( politički ) izbor i utjecaj. No, sama činjenica da je izbor predsjednika Vrhovnog suda, sukladno zakonu, nadležnost predsjednika Republike, dakle, jedne od ključnih političkih figura države, a da odluku o izboru donosi Hrvatski sabor, tu poziciju politički determinira.
“Ili Mrčela, ili novi natječaj” (?)
Ovo je već treći pokušaj izbora predsjednika Vrhovnog suda. Hoće li biti i novog javnog poziva ili će Milanović u ime nove kooperativnosti s Vladom odustati od svog prijedloga? Jesmo li u situaciji “ili Mrčela, ili novi natječaj”? Ako jesmo, tada je jasno da o čelnoj figuri VS-a odlučuje Plenković.
Radoslav Dobronić nema velikih izgleda, što pokazuje i forsiranje stegovnog postupka koji je protiv njega pokrenut, navodno, zbog neispunjene sudačke norme u 2019. Trebalo bi, zapravo, biti toliko pošten kad se već poteže takvo oružje protiv nekog, pa objaviti točne podatke o tome koliko je uopće sudaca koji se mogu pohvaliti ispunjavanjem norme, i koji su to suci. Jer, kod činjenice da, unatoč svim kritikama kojima nas godinama zasipa EK zbog neučinkovitog pravosuđa opterećenog dugotrajnim postupcima ( neki traju i po 20 godina! ), i kod svih samohvala ministara i Vlade o napretku u rješavanju predmeta, činjenica je da opet možemo konstatirati poraznu istinu da je broj neriješenih predmeta narastao za novih 30 tisuća!
Pa kad je tako, bio bi red javno pohvaliti one koji tome ne pridonose, dakle, one koji bilježe rekordan broj riješenih predmeta. Ali bi to sudačka kasta mogla proglasiti svojevrsnim dampingom i takve suce izvrgnuti “linču” koji je doživio zadarski sudac Željko Rogić koji se pokušao javno boriti protiv nepozima na sudu, korupcije i nerada, a pritom je pod njegovom upravom sud ostvarivao rekordne rezultate u broju riješenih predmeta. Ali, takav na sudu nije mogao preživjeti…
Marin Mrčela, koji je sudac s dugogodišnjim stažem, dio je, i to bitan dio, onog pravosuđa koje već tri desetljeća nazivamo rak ranom hrvatske države. Suci mu daju gotovo unisono podršku. Zašto? Valjda da sustav čuva od promjena, a njih od javnih osuda.
