Putinov rat u Ukrajini je eskalirao, svijet se pred brutalnošću ruskih snaga ujedinio i Rusiji nametnuo povijesno teške sankcije. Njihov učinak se tek očekuje, a u međuvremenu ruske trupe osvajaju grad za gradom, zauzeli su i najveću ukrajinsku nuklearnu elektranu Zaporižje. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij apelira na miroljubive Ruse da dignu glas, podsjeća ih na svojedobnu černobilsku apokalipsu, a ovdje je riječ o snazi i kapacitetu nuklearke kojoj je ekvivalent šest Černobila. Uz sve to sociopat s golemim vojnim arsenalom, Vladimir Putin, cinično uvjerava javnost da oni nikome ne žele zlo, samo odgovaraju na neprijateljske postupke prema Ruskoj Federaciji, kaže. Iako Ukrajinci ne ratuju na ruskom tlu, nego Rusi na ukrajinskom. Svijet strahuje od mogućeg ruskog “nuklearnog terorizma”. I to je okvir u kojem trenutno živimo, ali u kojem moramo funkcionirati. Ukrajinska tragedija nikome ne može biti alibi za zanemarivanje redovnih obveza, a pogotovo ne premijeru Plenkoviću…, piše Davorka Blažević
No, hrvatski premijer u maniri bezmalo predsjednika Europske komisije ima Ukrajinu kao svoju prvorazrednu agendu, sav je posvećen spašavanju svijeta pred ruskom nuklearnom ugrozom, i nema vremena za kojekakve domaće tričarije. Pa kad ga oporba ili novinari propitkuju o zahtjevu DORH-a za skidanje imuniteta još jednom potencijalno proskribiranom ministru iz njegove razuzdane ekipe, to kod njega gotovo izaziva bijest zbog “nerazumijevanja situacije” i plitkog politiziranja na temama koje njemu, kao “ključnom faktoru” u rješavanju globalne krize, svakako nisu u fokusu, ni na pameti.
Kriza Vlade i kriza Ukrajine
-Znate li vi čime se mi bavimo- obrecnuo se ovih dana na kolege iz medija koje su se zanimale za hrvatsku krizu, i to krizu vlade kojoj je upravo Plenković na čelu. A koju naš premijer pokušava sasvim prekriti ratom u Ukrajini. No, to tako ne može i ne ide…
Čak i u njegovom HDZ-u mnogi misle da ga samo Ukrajina “spašava” od potpunog raspada Vlade. Jer, DORH je, nakon uhićenja ministra Darka Horvata, podnio zahtjev Vladi za skidanje imuniteta još jednom ministru na dužnosti, Josipu Aladroviću, što je premijera doslovce raspametilo. Toliko da je zahtjev DORH-a stavio na čekanje, mora temeljito proučiti zahtjev, rekao je, a “kad proučimo, onda ćemo odlučiti”. Kad su ga novinari pitali koliko će mu trebati vremena za to proučavanje, osiono i smrknuto je odgovorio: “Koliko god mi bude trebalo!”
Očito mu treba puno. Jer, najrađe bi odbio zahtjev DORH-a, no svjestan je implikacija koje bi taj dosad nezabilježeni čin dobio, a s druge strane, prihvati li i omogući kazneni progon protiv još jednog ministra iz Vlade, to doista dovodi u pitanje njezinu opstojnost. Pogotovo što je u redu za eventualno skidanje imuniteta, zbog sumnje na pogodovanje pojedincima i tvrtkama u dodjeli bespovratnih državnih poticaja, i potpredsjednik Vlade Boris Milošević. A povrh svega, i ministra gospodarstva, Tomislava Ćorića, opako tereti za pogodovanje investitorima vjetroelektrane Krš Pađene njegov bivši pomoćnik Domagoj Validžić, možebitni uskočki pokajnik, i samo je pitanje dana kada će DORH uputiti Plenkoviću zahtjev i za skidanje njegova imuniteta….
Takva situacija je iznimno neugodna za Andreja Plenkovića, ali zar mu je alternativa sabotiranje DORH-a u provođenju kaznenog progona i njegovom neovisnom djelovanju? Ili zaklanjanje iza ukrajinske krize?
Plenković je obećao ukidanje imuniteta članovima Vlade…
Sjećate se što je sam Plenković govorio ne tako davno, prije samo godinu i pol dana?
–Ukinut ćemo imunitet članovima Vlade, samo za korupcijska djela, jer je to jedna važna politička poruka koja pridonosi borbi protiv korupcije- obećao je Plenković.
A gle sad?! Sad bi te svoje riječi najrađe izbrisao kao da nikad nisu ni izgovorene, kamoli da bi posegnuo za ukidanjem imuniteta družbi kojoj je korupcija “genetski” modus operandi. Tko bi mu ostao?
Imunitet se zastupnicima Sabora skida bez odlaganja. Zašto bi ministri bili drugačije tretirani? Ne stavlja li se Plenković ovim najnovijim odnosnom prema DORH-u na čelo onih koji bi dirigirali pravosuđu što će, kako i kome presuđivati, koga će kazneno goniti, a koga amnestirati? Zar to ne sugerira njegovo nedavno prozivanje glavne državne odvjetnice Zlate Hrvoj Šipek zbog suspektnog tajminga u slučaju hapšenja ministra Horvata, radi čega joj je priprijetio da će o tome morati “porazgovarati”? A sada propituje zahtjev DORH-a za skidanje imuniteta ministru Aladroviću. Što će tek učiniti kad dođu zahtjevi za Ćorića ili Miloševića? Ignorirati ih? Smijeniti Hrvoj Šipek ili je natjerati da podnese ostavku?
Zanimljivo je da baš oko ove stvari premijer ima podršku u svome prgavom rivalu s Pantovčaka. Milanović na ranojutarnje policijsko buđenje ministra Darka Horvata, a sada i DORH-ov zahtjev za skidanje imuniteta ministru Aladroviću, revoltirano diže glas:
–Ministar nije isti kao zadnji tat. Možda se na kraju pokaže da je ministar predzadnji tat, ali dok je ministar, on je ministar. I ne može ga netko tko se bori za svoju reputaciju, tko sad hapsi uzduž i poprijeko, a prelazio je preko evidentnih kaznenih djela, u borbi za svoju reputaciju- rasturiti hrvatsku vladu- ljutito će šef države.
Znači svaki put kad policija i USKOK prikupe dokaze o inkriminiranim radnjama nekog od ministara ili drugih dužnosnika, na temelju kojih bi nekoga trebalo privesti, odmah moraju o tome izvijestiti premijera? I što, da onda premijer došapne svome zabludjelom ministru da ukloni sve što bi ga moglo inkriminirati? U zemlji poput Hrvatske, to bi bilo pogubno! Konačno, to bi sasvim dokinulo ionako jadnu neovisnost pravosuđa.
DORH-ova borba za izgubljenu reputaciju (?)
Milanović je djelomično u pravu, kad kaže kako se DORH ovim recentnim potezima zapravo bori za svoju izgubljenu reputaciju. Jer, nakon onog debakla, koji su javno doživjele čelnice DORH-a i USKOK-a, Zlata Hrvoj Šipek i Vanja Marušić, izgubljene u lažima o slučaju Žalac kojeg su gurnule u prašinu najdublje ladice, upravo je nepristojno bilo podržati glavnu državnu odvjetnicu u nastavku obnašanja te važne dužnosti. No, Plenković je podržao, ali ona je poruku krivo protumačila. I odlučila vratiti autoritet i ugled DORH-u serijom optužnica protiv ministara. Ne bi li dokazala da je riječ o neovisnoj i u radu posve samostalnoj instituciji kojoj Plenković nije nalogodavac. Opet krivi tajming, jer premijer se razbjesnio, a građani instituciji Državnog odvjetništva i dalje ne vjeruju.
A što radi Plenković? Omalovažava i destruira neovisne institucije! Umjesto da se bavi svojim poslom.
Vlada mu se napuhala kao trula žaba, mogla bi prsnuti svakog trenutka, a Plenković nema vremena za njezino filtriranje i rekonstruiranje. Dva tjedna od hapšenja i ostavke ministra Horvata a on nema ime novog ministra. Obnova zbilja nije prioritet ove Vlade!
Premijer je okupiran EU i NATO agendom, ruskom prijetnjom cijelom svijetu. Kao da je on glavni čimbenik međunarodne politike. Onaj kojega se prvog pita što je činiti svijetu suočenom s Putinovom ratnom histerijom…
Ta njegova ambicija, prepotencija i kriva percepcija o vlastitoj veličini, rezultirala je i guranjem male, irelevantne Hrvatske u prvi plan u “ukrajinskoj krizi”. Pa je Hrvatska urbi et orbi među prvima, kao da o njoj ovisi svjetski mir, deklarirala svoju, ne samo humanitarnu, nego i vojnu pomoć Ukrajini, 124 milijuna kuna u puškostrojnicama i koječemu što je ponosno pobrojao ministar obrane Mario Banožić, još jedan od onih za “odstrel” ( upravo je Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa otvorilo njegov predmet zbog sumnje da je sam sebi kao ministar državne imovine, dodijelio državni stan ).
Kad se veliki tuku, mali su ne plešu na stolu…
Zašto se mala Hrvatska gura uz velike i moćne i paradira svojom vojnom pomoći za Ukrajinu? Kako ovih dana reče bivši ministar gospodarstva Davor Štern, kada je Hrvatska bila u ratu, prepustili su je samu sebi, a nakon Oluje su joj stavili sedmogodišnji embargo i godinama se mučila ispunjavajući uvjete za ulazak u EU, a sada se govori o nekakvom ubrzanom pristupanju Ukrajine u Uniju. Nije sporna podrška Ukrajini, ali, “smeta me taj nejednaki stav EU. Uvjeravam vas da u pitanju sankcija i svega što se događa u EU svaka članica gleda prvo svoje interese”, izjavio je Štern.
Pogotovo ako je to ekonomski i financijski slaba država kakva je Hrvatska. U tom je smislu predsjednik Republike Zoran Milanović s pravom primijetio da kad se veliki tuku mali ne moraju biti pod stolom, ali svakako ne plešu na stolu. A Plenković je odmah zaplesao…
Sve ne bi li zadivio svoje kolege u EU. Kod kuće nema koga impresionirati. A nema ni čime…
Zašto se hrvatskom premijeru lakše poistovjetiti s nesrećom ukrajinskih izbjeglica za koje pokazuje veću brigu nego za stradalnike u vlastitoj zemlji, one na potresom pogođenoj Baniji, koji drugu zimu provode u hladnim kontejnerima, a obnova gmiže puževim korakom. Toliko je malo važna za ovu vladu da je bila spremna na poziciji ministra zaduženog za obnovu držati Darka Horvata ako treba i do mirovine, nezavisno o njegovoj neučinkovitosti i nesposobnosti. No, prešao ih je DORH kada ga je dao uhapsiti, pa je Horvat brzo podnio ostavku, a Vladi ostavio brigu kako popuniti njegovo mjesto. Ali, ni nakon Horvatovog odlaska, odnos premijera prema obnovi se nije promijenio.
Obnova nije vladin prioritet!
Jer, da jeste, Plenković bi promptno imenovao novog ministra, a ne bi gurao u vatru državnu tajnicu, pokazujući gotovo bezobraznu indiferentnost prema ljudima na tom području. Ne žuri se Plenkoviću ni približno osigurati pristojan krov nad glavom stradalnicima od potresa kod kuće, koliko je požurio pokazati humano i solidarno lice s izbjeglim Ukrajincima.
Ukrajinci su ga se na prvu “dojmili”. Cijeli svijet suosjeća s tim nesretnim narodom koji se našao na udaru jednog opakog diktatora koji je naumio poraziti, ne Ukrajinu, nego svijet. Ali, s obzirom na svoju veličinu i ekonomsku snagu, Hrvatska je mogla biti mirne savjesti država s ljudskim licem i osigurati prihvat izbjeglica, smještaj i skrb za njih, svaku vrst humanitarne pomoći, ali ne i oružje. Ima za to moćnijih i naoružanijih od nas…
Što je sve država mogla napraviti na Baniji sa 124 milijuna kuna koliko košta oružje za Ukrajinu? Vidi li Vlada u izbjeglim Ukrajincima spas od demografske katastrofe kojoj svjedočimo, pa vlastite građane, koji su iz ove korumpirane zemlje otišli radi mentalne higijene i ekonomske sigurnosti, kompenzira s Ukrajincima koji još nisu ni došli, a Božinović i ostali Plenkovićevi ljudi govore o njihovoj brzoj integraciji. Djecu odmah uključiti u obrazovni sustav, odraslima odmah osigurati vize i posao, omogućiti brzu integraciju u hrvatsko društvo! Zaboga, što je s našim građanima, zar ovoj državi do njih nije nimalo stalo?!
I još nešto: svi se moramo zapitati kakav je to vrli novi svijet u kojem postoje izbjeglice prvog i drugog reda. Sjetimo se onih nesretnika iz Afganistana, Iraka, Sirije… koji su bježali pred ratom, baš kao i Ukrajinci, a Hrvatska ih na svojim granicama dočekivala s batinama i protjerivala natrag. Neke, poput malene afganistanske djevojčice Madine Hussiny i u smrt. Ukrajinske izbjeglice dočekuju se danas raširenih ruku, sa sendvičima i toplim čajem. Zato što su Europljani? Dobrodošla radna snaga. Vrijednija od one afganistanske, iračke…
Ljudsko je licemjerje golemo. Ono političko posebno je degutantno.
