Piše: Marko Vučetić
Društvo je po definiciji pluralno, sve ostalo je ili dobro kontrolirana, depersonalizirana masa ili kaotično stanje neprestanog, besmislenog sukobljavanja i iscrpljivanja. Zdravo društvo se ne odnosi neprijateljski prema različitosti, nezrelu, kaotičnu, umasovljenu uzurpaciju društva obilježava stanje neprestane tenzičnosti. Hrvatska je država u pokušaju, takvoj državi odgovara isto takvo društvo u pokušaju koje se neprestano muči u borbi dokazivanja ispravnosti i ekskluzivnosti pojedinih identiteta koji nisu u stanju doći do identitetskih praksi.
Degenerirani identiteti
Takvi, neautentični, od realnosti udaljeni identiteti, priznaju jedino praksu patnje onih koji ne pripadaju tim ekskluzivnim identitetima. Naravno da se, kada je riječ o ovim ekskluzivnim identitetima, ne očekuje da netko uistinu pripada tom identitetu, nego da samo javno, na razini pukog iskaza očituje pripadnost tom degeneriranom identitetu. Degenerirani identiteti su identiteti patnje. Država kojoj odgovaraju degenerirani identiteti je država patnje. Takva država je, da se ne lažemo, degenerirana država, baš kao što je i religija koja posreduje takve identitete u sebi duboko degenerirana.
Država koja izaziva patnju, dakle, nije država, ona je osuđena na propast i nestajanje. Katolička crkva je, od strane nezrelih politika i još nezrelijih građana, koji su formirani kao mješavina religijsko-političkih bića, preuzela ulogu dvostruke negacije ili dvostrukog degeneriranja društvene zbilje: ona politikom negira religiju, baš kao što religijom negira politiku. Jasno je da takva Katolička crkva nije Katolička crkva, ona je, budući da joj je politikom narušen identitet, zapravo otimateljica Katoličke crkve. Otimateljica Katoličke crkve u hrvatskom društvu nastupa kao Katolička crkva, i to je veliki problem. Otimateljica nije otela Katoličku crkvu da bi uspostavila kontrolu nad njom, nego kako bi je iskoristila za daljnja otimanja – od otimanja osobnosti do otimanja društva, javnog života i javnih institucija.
Degenerirno katoličanstvo
Otimanje osobnosti je na djelu kada se od pripadnika otete ili degenerirane Katoličke crkve očekuje da, primjerice, na radnom mjestu ne nastupa kao zaposlenik ili, da upotrijebim iz javnog prostora izgnani pojam, radnik, nego kao apostol političkog i, samim time, degeneriranog katoličanstva. Sa studentima povremeno radim egzistencijano-diskurzivne analize kako bih pokazao razliku između jezika kojim se služi autonomni subjekt govora i djelovanja od neautonomnog i, u spoznajnom smislu, implodiranog apostola neke otete odnosno degenerirane stvarnosti. To je, dakle, razlika između jezika kojim govori subjekt komunikacije i jezika koji iskorištava i instrumentalizira beznačajnog apostola otete stvarnosti, odnosno stvarnosti koja sve pred sobom otima.
Navest ću jedan primjer banalni koji sam vidio u jednom od bijesnih komentara na moju prošlotjednu kolumnu. Jedan zadarski komentator je, naime, dopustio da kroz njega progovori jezik otimanja stvarnosti, a ne da on govori jezikom, te je istaknuo kako studentima ne bih trebao predavati filozofiju. Budući da taj oteti jezik smatra kako radno mjesto služi iznošenju identitetskih stavova degeneriranog svjetonazora, jednostavnom egzistencijalno-diskurzivnom analizom, uputio me je da pogledam gdje on radi, koje stavove zastupa, odgovaraju li ti stavovi javnim stavovima ravnatelja te institucije i, što je najbitnije, piše li taj komentator bez jezika komentare za vrijeme radnog vremena odnosno smatra li da radno mjesto služi promoviranju degeneriranog svjetonazora. Naravno da je ovaj zadarski komentator većinu ili sve komentare pisao na radnom mjestu, za radnog vremena i u potpunom suglasju s javnom očitovanim svjetonazorom onoga tko mu je nadređen. Svaki degenerirani svjetonazor je smješten unutar nekog hijerarhijskog lanca.
Bogočovjek i(li) bog tiranin
Degenerirana Katolička crkva posreduje hijerarhiziranu stvarnost kako bi njezini članovi ostali bez mogućnosti govora, odnosno kako bi kroz njih progovarao degenerirani jezik koji uspostavlja vlast nad drugima. Razumljivo je da takva Crkva boga promatra kao biće koje je iznad svih. Takav bog je tiranin koji spaljuje žene kao vještice, nepoćudne knjige stavlja na popise zabranjenih knjiga, započinje ratove i sebi podvlašćuje države. Bog tiranin očekuje da liječnici ne liječe nego da ulažu prizive savjesti ili da, primjerice, vjeroučitelji u javnim školama, navest ću samo nekoliko primjera iz naše prakse, vjeroučenike poučavaju tome kako su Vesna Pusić i Stipe Mesić izdajnici s kojima se treba na sve načine obračunati, kako pobačaje rade samo promiskuitetne osobe ili da ateizam nastaje kao posljedica oholog znanja.
Ljudski svijet, naprotiv, nije svijet hijerarhije, tu smo svi ravnopravni. Konkretno, kada je riječ o Katoličkoj crkvi, takva Crkva bi trebala osloboditi prostor za boga koji je ravnopravan čovjeku. Postoji li ili ne postoji bog, nije pitanje na koje možemo dati provjerljivi odgovor. Čovjek je realno biće, a bog je ili moguće ili idealno biće, a ako takvo biće postoji, ono postoji isključivo kao čovjeku ravnopravno biće. Uostalom, zar kršćanstvo ne kaže kako je bog postao čovjekom? Zar je to postao kako ne bi bio čovjek? Ako je bog postao čovjekom da ne bi bio čovjek, onda je to neki suludi bog koji ne zna što hoće.
Bog, ako uopće jest i ukoliko jest, čovjeku je ravnopravan. Oni koji smatraju da je bog iznad čovjeka, nisu sposobni za svijet ravnopravnih bića, takvi su samo beznačajni komentatori koji dobro dođu da se studente pouči diskurzivno-egzistencijalnoj analizi. Naravno da su i takvi komentatori, budući da svijet nije hijerarhiziran, ravnopravni s nama, a što će oni činiti i kako će se s ravnopravnošću nositi, nije naš problem.
