fbpx

Rasprava o pljački u Ini neće dovesti ni do kakvih promjena jer su Inu opljačkali oni koji su nas i do sada pljačkali, a mi smo ih i dalje birali…

Čovjek je biće koje uči iz iskustva drugih ljudskih bića, zato pripada povijesti, zato jest povijesno biće. Biti povijesno biće znači biti u mogućnosti ne ponavljati greške koje su učinili oni prije nas. Kada se rađamo, rađamo se kao tuđinci sebi samima, odnosno, rađamo se za druge i drugi, ne mi, određuju tko se to rodio. Ne biramo vlastita imena i prezimena, jezik kojim ćemo govoriti, nacionalnu ili religijsku pripadnost. Sve to su nam drugi odredili i od nas očekuju da njihove odluke ne propitujemo nego da ih životom potvrđujemo. Mi smo, bez velikog okolišanja, u svijet ušli kao sebi tuđa ljudska stvar. Rađamo se, dakle, kao nečija stvar, piše Marko Vučetić.

Identitet

Neki, nažalost, čitav život ostaju sebi tuđa ljudska stvar. To su oni koji se ni po čemu ne razlikuju od predaka. Oni su, primjerice, Hrvati zato što su i svi njihovi prije njih navodno bili Hrvati, baš kao što su i katolici jer su svi njihovi navodno bili katolici. Ovime je narušen princip identiteta jer netko nije ono što on jest, nego je ono što mu je drugi rekao da jest, konkretnije – netko je ono što mu drugi kaže da mora biti. Svijet je prepun ljudskih stvari koje se ponose upravo time da su ono što im je drugi rekao da moraju biti.

Istina je da se ne možemo roditi u univerzalnoj ljudskosti, da moramo imati neka obilježja, no, također je istina da nam ta obilježja služe kako bismo shvatili da moramo imati neka obilježja i da naše obilježje ne iscrpljuje svu stvarnost obilježavanja. Ako se određujemo kao Hrvati, to ne znači da je hrvatstvo iznad, primjerice, srpstva, nego da hrvatstvo i srpstvo ulaze u korpus nacionalnih identiteta. Biti Hrvat isto je što i biti Srbin. Ovo, razumije se, nije isto za hrvatske i srpske ljudske stvari. Njima hrvatstvo i srpstvo određuju mjeru nacionalnom identitetu.

Problem hrvatske države proizlazi upravo iz toga što nismo u stanju nadići horizont puke ljudske stvari. Država ne postoji da bi skupljala ljudske stvari nego da bi bila u funkciji ljudi, prvenstveno u funkciji zaštite ljudskih prava i sloboda. Da smo u mogućnosti ovo shvatiti, zasigurno ne bismo birali političare kakve smo birali, a to su isti oni koje ćemo i dalje birati. Oni u kojima smo prije vidjeli spas, razočarali su nas, da bi nas, potom, uvjerili kako se upravo u njima krije naš spas. Pakao nije ništa drugo nego vječito ponavljanje iste greške ili zakucavanje sebe samih u našu prošlost.

HDZ=pljačka

Hrvatska država je prošla samim svojim nastankom. Prošla je a da nikada zapravo nije bila jer je umjesto ljudi okupljala hrvatske ljudske stvari koje su smatrale da hrvatska država u potpunosti iscrpljuje pojam države i da se ne treba truditi da svakim danom sve više postaje državom. Država koja svakim danom ne postaje više državom osuđena je da bude ili okupljalište ljudskih stvari ili mjesto koje će samosvjesni ljudi napuštati u potrazi za istinskom državom – onom koja će ih štititi i u kojoj će biti slobodni. Jezik se može naučiti, nacionalnu pripadnost se može promijeniti, državu se može pronaći i negdje drugdje, tamo gdje ona uistinu jest, neovisno kako se zove.

Rasprava o pljački u Ini neće dovesti ni do kakvih promjena jer su Inu opljačkali oni koji su nas i do sada pljačkali, a mi smo ih i dalje birali. Mi biramo one koji će nas pljačkati jer želimo da nas pljačkaju. Ako išta u Hrvatskoj u potpunosti iscrpljuje značenje nekog pojma, onda zasigurno HDZ u potpunosti iscrpljuje značenje pojma ‘pljačka’. Što HDZ radi u Hrvatskoj? To znamo – pljačka. Tko to kaže? DORH, USKOK, OLAF… Tko bira HDZ? Ljudske stvari koje žude za tim da ih HDZ opljačka.

Ljevica i desnica

Ipak smo mi, kada se sve zbroji i oduzme, jadne ljudske stvari u državi koja je svakim danom sve manje i manje država. A to što se političari međusobno nadmeću u tome tko je veći rusofil, sasvim je irelevantno jer je, uz neke iznimke, riječ o populističkim bijednicima. Njihova bijeda je vidljiva u tome što se pripadnici neke političke opcije međusobno ne razlikuju, jer njihov zadatak nije da promišljaju i govore u skladu s onim što misle, nego da ponavljaju ono što im je neka PR agencija rekla da njihovi birači žele čuti. Njihova bijeda vidljiva je iz toga što sve više nestaju razlike između onih koji kažu da se međusobno razlikuju – ljevice i desnice.

Znamo li mi uopće koje javne politike zastupa ljevica, a koje desnica? Zna li uopće ljevica u Hrvatskoj koje javne politike zastupa ljevica? Jesu li to politike koje zastupa predsjednik Zoran Milanović? Razlikuje li se ljevičar od desničara po tome što, primjerice, želi da različita osoba na funkciji predsjednika RH uruči odlikovanje osumnjičeniku za ratni zločin ili se razlikuju po tome što jedan želi da ratni zločinac bude odlikovan a drugi se tome protivi? Naša politika je bez sadržaja i bez vrijednosti. To dobro znaju i Andrej Plenković, ali i Zoran Milanović. Zato jedan može glumiti nevinost dok predvodi političke hajduke, a drugi može glumiti borca za ljudska prava dok odlikuje osumnjičenike za počinjenje ratnih zločina. Ljudske stvari ne gledaju sadržaj i ne shvaćaju vrijednosti.