To da je Visoki kazneni sud smanjio kaznu bivšem načelniku Lasinja – naravno, riječ je o HDZ-ovcu – nije vijest, to je još jedan, krajnje brutalan, dodir (ne)pravde skrojene po mjeri države silovatelja, sadista, lopova, ubojica i kukavica. Pravosuđe nije ništa drugo nego dodir države, a ova država zaštitničkim dodirom dodiruje sve nasilnike, dok istovremeno šamara žrtve. Država nam je nasilna zato što smo mi, njezini građani, ili nasilnici ili kukavice. Naravno, postoji i treća kategorija građana ove države, a to su žrtve. Žrtve ne pripadaju ni nasilnicima, ali ni kukavicama. One, u ovoj, od nepravde i nemoći, potpuno bijednoj državi još uvijek nose ljudski lik. Ljudskog lika nema bez lica, žrtve imaju lice, zato ih se šamara.
Rat i mir
Rat nije vrijednost, mir je vrijednost, državu se ne može voljeti, država je, u metaforičkom smislu, ta koja je zadužena za pružanje ljubavi, ona, ako je uistinu država a ne himba, ljubi građane i štiti ih od nasilja. Rat je nasilje. Država štiti od rata kao stvarnosti, ali i dominantnog sjećanja, rata se treba minimalno sjećati. Naravno da u ratu postoji razlika između napada i obrane, pa stoga postoji bitna razlika između agresora i branitelja. Jedni napadaju, osvajaju, otimaju, žele nešto tuđe za sebe, takvi su, u etičkom smislu, zli, drugi se brane i žude za mirom jer jedino mir jamči ravnopravnost, takvi su, razumije se, u etičkom smislu dobri. Ravnopravnosti u ratu nema kao realiteta, ravnopravnost je željena stvarnost dobrih koja se ostvaruje u miru dobrih. U miru se donosi i povijesni sud o ratu. Mi taj sud nismo donijeli, stoga smo osuđeni na očajno stanje preživljavanja u ratu, i to na staničnoj, razini ove države i društva.
Kada Visoki kazneni sud silovatelju smanji kaznu zbog toga što je on „odlikovani branitelj”, nije progovorila institucionalna pravda, nego se očitovao stanični sadizam ove države koja briše granicu između branitelja i silovatelja. Branitelji ne siluju, ne pljačkaju i ne žive u državi koja silovanje i pljačkanje ubrajaju u braniteljske zasluge. Ovaj tzv. branitelj postao je, od stanja sadističkog pravosuđa sadističke države, povlašteni, odlikovani, zaslužni i, recimo to bez uvijanja, društvu potrebni silovatelj. I to je tragedija ovog društva koje zatvara oči pred vlastitom bijedom. Je li branitelj uistinu branitelj ako nasilno nešto uzima – od poslovnog carstva do žena? Je li uistinu branitelj od rata onaj tko u miru ubija dušu, a silovanje je ubijanje duše? Ne, takvi su agresori, riječ je o agresorima.
Agresor
Kada jednog agresora potjera ili smijeni neki drugi agresor, krajnja je perverzija tog agresora nazivati braniteljem. Silovatelj u miru sazdan je od istog materijala od kojeg je sazdan i agresor u ratu. Razlike nema. Baš kao što se u ratu napadnuta država oružjem brani od agresora, tako se, u miru, slobodna i u građane zaljubljena država, pravosuđem brani od nasilnika, silovatelja i lopova, odnosno od kriminalaca. Država kriminalaca i silovatelja nije oslobođena, ona je predana silovateljima i kriminalcima da se, bez ikakvih ograda, iživljavaju.
Marko Marulić je pisao o hinjenom miru, to nije mir nego „prijetvornost” koja prethodi zločinu. Zar, Marulićevim rječnikom, nije prijetvorna, zločinačka aktivnost kada silovanje koje počini „odlikovani branitelj” postaje etički poželjnim činom? Jeste li se, kukavice koje ste uzurpirale mjesto hrvatskih građana, i na ovom primjeru, suočili s time da vaša volja podržava državu skrojenu po mjeri silovatelja, lopova i sadista? Hoćete li i sada, kao i svaki put do sada, pobjeći u tamu kukavičluka ili ćete odbaciti kukavičluk, prići žrtvi, preuzeti njezinu bol i traumu te konačno, u političko-institucionalnom smislu, popraviti ovu oštećenu državu? Bojim se da odgovor znam, a znate ga i vi.
Marko Vučetić
